Vjesnik: 22. 12. 2003.

Optimisti po dužnosti

Ovih dana u nekim domaćim medijima popularizirana teza da bolje prolaze zemlje u kojima se razdoblja nekontrolirana rasta smjenjuju s žestokim krizama jedna je od matematičkih zamki kojima često naginju loši političari. U stvarnosti će, međutim, tri posto od pet uvijek biti više nego sedam posto od ništa. Zato ako ne morate, ne slušajte političare kada vam govore u brojkama, radije gledajte kroz prozor, sigurno ćete više vidjeti

VIKTOR VRESNIK

Svima nama, a pogotovo medijima, dužnost je da na dolazeće dane gledamo s optimizmom, rekao je prošlog utorka predsjednik Hrvatske gospodarske komore Nadan Vidošević. To je ujedno bila i jedina optimistična rečenica u njegovu tradicionalnu zaključnom godišnjem obraćanju novinarima.

Nabujali vanjski dug, iskrivljene statistike, pogrešna monetarna politika… Vidošević je još jednom, doduše šarmantno i duhovito, ponovio svakidašnju jadikovku neuspješne većine hrvatskih gospodarstvenika. Kao i oni, govorio je služeći se čvrstim i naoko posve logičnim argumentima. Kao i njima, mnogi od tih argumenata temeljili su se na pogrešnim pretpostavkama.

Kad nas već predsjednik HGK poziva na optimizam, zašto nam onda pokušava nametnuti tezu da »isključimo li turizam iz statističke računice, gospodarski rast Hrvatske ne bi ni izdaleka dosegao rezultate kojima se hvali vlada na odlasku«? To, dakako, jest točno, ali zašto bismo, zaboga, iz statistika izbacili najjaču granu gospodarstva? Samo zato da godinu završimo što bliže minusu?

Slično je i s hrvatskim inozemnim dugovima (nema jednoga jedinstvenoga državnog duga). Istina je da su veliki, točno je da zbog njih trebamo biti (još umjereno) zabrinuti. Bi li, međutim, bilo kakva stopa gospodarskog rasta bila moguća bez kredita?

Budimo realni – ne bi, ali ne bi bilo ni kredita da nema stabilne kune, a ni odlazeća ministrica turizma Pave Župan Rusković nije u krivu kada kaže da Hrvatskoj kao zemlji od 4,5 milijuna stanovnika nitko ne bi posudio ni kune (eura, dolara…) za dosad sagrađene ceste da ona nije poznata po turizmu.

Mnoge su stvari, očito, povezane. Kada se te veze prepoznaju, nije više toliko teško biti optimistom, čak i bez «naredbe» predsjednika HGK.

Nije, naime, teško za pretpostaviti da ceste za koje se zadužila država neće donositi novac samo od cestarina, pa niti samo od turizma. Bude li kuna čvrsta, čvrsta će biti i zarada. A čak ako iz statistika isključimo onaj dio turizma koji govori o broju noćenja i prelazaka granice (što su podaci koji najčešće ne služe ničemu), posredni učinak koji turizam može imati na hrvatsko gospodarstvo trebao bi biti dovoljan da se zadrži visoka stopa rasta. Hrvati, doduše, nisu poznati po poduzetničkom duhu, ali dovoljno im je dugo loše da će, vjerujem, znati prepoznati prigodu.

Ali oprez – i kad govorimo o rastu, ne trebamo nužno robovati brojkama. Ovih dana u nekim domaćim medijima popularizirana teorija kako bolje prolaze zemlje u kojima se razdoblja nekontrolirana rasta smjenjuju s žestokim krizama jedna je od matematičkih zamki kojima često naginju loši političari. Prije svega zato da bi uvjerili birače kako nakon krize nužno slijedi brz oporavak, drugo da uvjere narod da brojke potvrđuju njihovu vlastitu političku kvalitetu.

U stvarnosi će, međutim, tri posto od pet uvijek biti više nego sedam posto od ništa. Zato, ako ne morate, ne slušajte političare kada vam govore u brojkama, radije gledajte kroz prozor, sigurno ćete više vidjeti.

Kardinal Josip Bozanić ovih se dana žestoko okomio na Međunarodni monetarni fond i na preporuku šefa MMF-ove misije za Hrvatsku Hansa Flickenschilda novoj vladi da odustane od zabrane rada nedjeljom. Kardinal je pritom dobio solidnu podršku dijela javnosti, jer – kakva smo mi to zemlja čijoj vladi MMF može sugerirati (neki kažu – diktirati) zakone?

Uopće ne sumnjam u činjenicu da MMF-u doista nije stalo do kvalitete života hrvatskih trgovaca i njihovih obitelji nego da vodi brigu isključivo o interesu svojih najvećih dioničara. Kakva bi Hrvatska, međutim, bila zemlja kada bismo dopustili da nam zakone kreira Crkva i da oni služe samo građanima jedne vjere?

Točno je da je katolicima nedjelja »sveti« dan, ali muslimanima je to petak, židovima subota… Ili, možda, da u duhu sveopćeg pomirenja, vikend započnemo u četvrtak? Uopće ne sumnjam da bi se mnogi i s time složili.

Ostajem pritom da (kada ne radim) volim kupovati nedjeljom. Inače nemam za to vremena, a vjerujem da nisam jedini.

Nova vlada kreće na posao s visoko postavljenim ciljevima, ali i s nešto lakše startne pozicije od prijašnjih (pogotovo ako, poslužimo li se logikom predsjednika HGK, inozemne dugove izbacimo iz statistika). Uspiju li ministri obuzdati stranačke strasti bolje od prijašnjih i zadržati se podalje od biznisa, kojemu politika treba pružiti samo solidan servis, vrlo brzo nitko neće biti optimist samo po dužnosti. Bude li pak drukčije, nikakav optimizam neće nam pomoći.