Jučerašnjim konstituiranjem petog saziva višestranačkog Hrvatskog sabora, izabranog na slobodnim i tajnim izborima uz opće i jednako pravo glasa (ovo je potrebno spomenuti jer je saziva Sabora bilo i prije 1990. godine, ali im je svima manjkao barem jedan od spomenuta četiri elementa demokratske legitimacije), ušli smo u novo razdoblje hrvatske politike. Prvo, u 13 godina višestranačke demokracije ovo je mirna treća smjena vlasti u kojima su ispit položile i pozicija i opozicija. Onoga kome se to čini normalnim, valja upozoriti na brojne europske (svjetske) primjere kroz povijest u kojima se osporavala legitimnost izbornim pobjednicima odnosno razračunavalo s poraženima. Navikavanje na mirnu smjenu vlasti, dakle, ugradnja je naoko sitnog kamenčića u demokratsku stabilnost zemlje. Drugo, pristajanje HDZ-a da od pet potpredsjednika Sabora troje bude iz oporbe, a posebno izbor čelnice HNS-a Vesne Pusić na jedno od ta tri mjesta, političarke koja je u protekle četiri godine najviše kritika, optužbi pa i difamacija doživjela upravo od bivših zastupnika HDZ-a i njima bliskih političara, dokaz je sazrijevanja i samog HDZ-a ali i ukupnih odnosa između vlasti i opozicije. Naravno, kao u svakom parlamentu i cjelokupnom političkom procesu niti je moguće niti poželjno izostajanje svakog političkog sukoba. Politika i nije drugo nego rješavanje problema društva kroz institucionalno sukobljavanje različitih političkih grupacija. Ali je pritom važno, da se sukobi doista demokratski rješavaju u institucijama sustava, te da među političkim akterima vlada suglasnost o pravilima igre i demokratskim vrednotama koje zajednički valja štititi. Zato je izbor Vesne Pusić na jednu od čelnih funkcija parlamenta bitan i značajan, kao što je dobro da se pitanje trećeg oporbenog potpredsjednika Sabora nije prelomilo preko koljena nego je ostavljeno za daljnje dogovore i pregovore, uključujući i to, kako je kazao Miroslav Rožić, da se pokuša utvrditi i ono neutvrdivo, tko trenutno u Hrvatskom saboru čini parlamentarnu većinu. I ovaj korak, u kojem se u najvišem nacionalnom zakonodavnom i predstavničkom tijelu s problematike »madraca« i sličnih nebuloza krenulo ka pitanjima »mudraca«, valja stoga cijeniti. I treće, kratak ali znakovit govor novog predsjednika Sabora, jednog od veterana parlamentarnog života u Hrvatskoj, Vladimira Šeksa, također je ohrabrujući. Iako u proteklih 13 godina i on sam, kao parlamentarac, član Vlade i državni odvjetnik, u mnogim slučajevima nije bio politički čist, vukući neke demokratski i pravno loše i štetne poteze, uspio je politički preživjeti. Riječ je o političkom pragmatičaru koji ima osjećaj za prostor i vrijeme (odnosno zna da ono što se moglo nekada ne može i sada), pa mu treba vjerovati (dok eventualno ne demantira sam sebe) kad najavljuje raskid sa starim načinima rada i ponašanja i novu političku odnosno parlamentarnu eru u zemlji, u kojoj Sabor više neće biti »ni mehanička glasaonica ni klub s malo učinkovitosti«, već bi trebao preuzeti vodeću ulogu u »obnovi demokratske stabilnosti društva« usredotočivši se na potpunu privrženost demokraciji i vladavini prava. Sve ovo, naravno, idućih dana, mjeseci i godina valja potvrditi. Mnoge lijepe riječi ostat će mrtvo slovo na papiru ako vodeći političari i stranke »zaborave« na vlastitu demokratizaciju i potencijalnu grešnost koju također treba ograničiti nekim pravilima, primjerice novim Zakonom o političkim strankama. No, u ovom trenutku, prije nego počnu politički okršaji oko konkretnih zakona i pitanja, glasanja i nadglasavanja te slične legitimne demokratske igre, dobro je znati da postoji opći politički konsenzus glavnih političkih grupacija da konačno valja okrenuti novi politički list te omogućiti sustavu da funkcionira.