Niz koincidirajućih događaja iz proteklog tjedna realno su oslikali situaciju u kojoj je Hrvatska danas. Usporedno s nastojanjem da se napokon izjednači s tranzicijskim državama koje već imaju u ruci člansku kartu za EU, Hrvatska proživljava svoj specifičan unutarnjopolitički trenutak, u kojem do izražaja dolaze prije svega želja za gospodarskim prosperitetom i sigurnijim izvorima egzistencije. Dok premijer Sanader obilazi europske metropole nastojeći učvrstiti kredibilitet svoje Vlade na međunarodnom planu, njegovi ministri zaprimaju očekivane i neočekivane sindikalne zahtjeve, iz kojih izviru višegodišnje frustracije zbog potiskivanja plaća i položaja pojedinih privrednih grana.

Kao ni u businessu, ni u državničkim poslovima ništa ne može nadomjestiti dobre osobne kontakte. Sanader se držao tog pravila još dok se pripremao za pobjedu na izborima, a sada je, ne gubeći vrijeme, krenuo "učvrstiti teren". Iako se u Berlinu nije uspio sastati s njemačkim kancelarom Schroederom, koji je zbog bolesti otkazao sudjelovanje u Bertelsmannovoj konferenciji, tome ne treba pripisivati preveliko značenje, ili barem ne na duži rok, jer do sastanka s njemačkim kancelarom doći će u nekom drugom terminu. Povezavši berlinsku konferenciju s odlaskom u Bruxelles i Strasbourg, Vladino je izaslanstvo u najkraćem roku opisalo europski krug, unutar kojeg je trebalo učvrstiti poruke o ambicijama i profilu nove Vlade, te o transformiranosti vladajućeg HDZ-a. Novi premijer ne samo da ne želi da zbog čekanja na prve poteze njegove ekipe, na čekanju ostane i hrvatska kandidatura za EU, nego nastoji taj proces pospješiti ofenzivnom, javnom diplomacijom.

Sindikat državnih i lokalnih službenika, ispostavlja račun za neisplaćene prekovremene sate, božićnice i darove za djecu iz 2000. godine, kao i za neusklađivanje plaća s onima iz javnog sektora. Nezavisni sindikat zaposlenika u MUP-u traži povećanje plaća za 10 posto zaposlenicima sa srednjom stručnom spremom. Sindikat državnih službenika u MORH-u očekuje primjenu odluke od 19. prosinca prošle godine, kojom je obećano povećanje plaća od 15 posto na ime uvjeta rada. Sindikat Preporod traži izjednačavanje plaća učitelja i profesora s plaćama općinskih sudaca, a na tom su tragu i zahtjevi za plaćama liječnika opće prakse. Sindikalno organizirani tekstilci, kožari i gumari, više ne žele podnositi uprave koje znaju podizati efikasnost samo tako da otpuštaju radnike, a ne mire se ni s time da jedino brodogradnja bude vječno pretplaćena na subvencije iz državnog proračuna.

U toj erupciji sindikalnih zahtjeva zasad prevladava poziv na dijalog s predstavnicima vlasti, ali ne treba očekivati ni da će sindikalci puno popuštati. Nakon što su pojedine plaće iz centralnog državnog sustava odskočile prema ostalima, moglo se očekivati da će se drugi nastojati izjednačiti. Kao što se, nakon smanjivanja plaća državne administracije u 2000., moralo očekivati da sustav slabih plaća u tom segmentu nacionalne ekonomije neće dugo izdržati u odnosu na ostale plaće.

Pred Vladom je dakle plima zahtjeva, pojačana razumljivim postizbornim optimizmom i očekivanjima od promijenjene vlasti. Vlada zasad šuti, ali se pripremila s barem dva poteza: odustajanjem od nižega PDV-a i pojačavši stručne redove osobom poput Martine Dalić. Na mjesto državne tajnice, i de facto desne ruke ministra financija, ovaj put dolazi dama, ali s dovoljno iskustva i karakterne čvrstine, da postane ključnom figurom Sanaderovog makroekonomskog tima. Ako to sama bude htjela.