Prvo je bio avis u ožujku. Onda su se sjetili da se u Komisijin stručan, debeo, precizan, detaljiziran i ozbiljan nalaz o podobnosti Hrvatske za otvaranje pregovora s EU-om treba unijeti nešto svježine i prve rezultate nove vlade, te su lansirali travanj kao mogući proljetni termin za objavu avisa. Travanj nije zgodan mjesec za uspješne. Ako avis objave u travnju, tema Hrvatske ne može stići na Europsko vijeće u lipnju jer prije toga prolazi Ministarsko vijeće i države članice što se ne čini preko noći, a sljedeće je tek u listopadu i imat će mnogo pametnijih tema od nastavka proširenja jednom zemljom koja je propustila prvi vlak, potom želi u drugi, ali joj ne daju što stavovi EU-a, što proračun, što onaj herojski bjegunac.

Šok proširenja počinje s 1. svibnjem. Onda se mijenja parlament. K tome, da stvar bude veselija, Europskoj komisiji istječe mandat ujesen i zamijenit će je nova, iz čega slijedi da će tek nova pregovarati s Hrvatskom u onome od najboljih mogućih scenarija. Naravno, to prenosi početak pregovora na sljedeću godinu. Pregovori se, dakle, ne mogu otvoriti prije najranijeg datuma, siječnja 2005., iako će se i tada naći i Nova godina, potom ustrojavanje, a i EU s 25 članova imat će dovoljno na vlastitu tanjuru da bi dodavala zapadnobalkanske začine.

Sada se službeno zna ono što su ovdašnji dopisnici temeljem informacija operativaca pretpostavljali i ranije, a to je da će avis biti gotov, ali ne i objavljen ako se ne završi ratifikacija Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (SSP) Europske unije i Hrvatske. Da stvar bude zapetljanija nego što jest, Makedonija je upravo odahnula jer je njezin sporazum ratificiran, a namjera je zemlje - makar se tako očitovala makedonska ministrica vanjskih poslova nedavno u Bruxellesu - podnijeti zahtjev za kandidatski status u veljači.

Iz toga slijedi da će EU imati Makedoniju koju još zove FYROM, u njoj drži policijsku misiju i ne zna na koju će stranu zemlja s ratificiranim sporazumom, potom Hrvatsku bez ratificiranog sporazuma jer ne surađuje s Haagom i s gospodarskim pa i ostalim parametrima na razini prosjeka država koje će 1. svibnja ući u EU. Rješenje bi bilo jednostavno da nije složeno i drže ga ili sam Gotovina ili možda Carla del Ponte od koje EU u ožujku očekuje izvještaj što se sve zbiva i kako stvari stoje, te se može dogoditi da i tužiteljstvo prizna neke činjenice.

Recimo, da je Gotovina i francuski državljanin ili da, možda, i nije tamo gdje izvori tužiteljstva kažu da jest (zima je i jahte ne krstare Kornatima!), čime bi Vlada bila oslobođena tereta, Nizozemska uvjerena da je vrijeme notificirati, a Britanija ratificirati SSP. Italija bi onda morala odustati od suzdržanosti jer EU može ići u tjeranju kolektivne solidarnosti samo do neke granice, ali ne i preko praga pristojnosti jer baš i nije preporučljivo držati leđa članici koja susjedstvo sankcionira radi aplikacije međunarodnog prava (mora) i prerane provedbe službene Unijine politike.

Komisiji je važna ratifikacija hrvatskog SSP-a i zbog vremena. Ne dogodi li se do proširenja, pravnici sugeriraju opciju prema kojoj deset novih članica EU-a ratificiraju dodatni protokol na SSP, a potom taj isti protokol ide procedurom stare Petnaestorice, što znači još najmanje godinu otezanja u najboljem slučaju, a realno i mnogo više. EU time gubi jedinu kvalitetnu potvrdu, zapravo trofej, da njezina zajednička vanjska i sigurnosna politika daje rezultata.

Toga s vremenom i rokovima ima još. Proširenja su uvijek bila nezgodna disciplina kada se širilo manje bogatima – sa Švedskom i Austrijom išlo je lako – pa je Španjolska čekala Portugal godinu dana da se posloži i ispregovara što je trebao. Dolazeći val proširenja može doživjeti sličnu sudbinu jer je Rumunjska, unatoč infuzijama investicija, projekata, strategija i stručnjaka, u osjetnom zaostatku za Bugarskom i za standardima, te će veće iznenađenje biti ako se proširenje dogodi u planiranoj 2007. negoli odgodi za 2008.

Bugarska će moći plakati do u nebo da je žrtva sporijih, što će biti istina, no kompozicija će čekati popunjavanje bez obzira na suze. U sporosti Rumunjske i sve dramatičnijim zaostacima ostatka regije šansa je kasneće Hrvatske. Hitnja ne mora biti korisna zbog činjenice da, pregovara li se prebrzo, aranžman Unijine ulaznice je nepovoljan. Najbolja je potvrda žurba u finaliziranju pregovora na summitu u Kopenhagenu, gdje je deset zemalja ostalo kraćih rukava nego što je objektivno trebalo. U slagalici rokova nezaobilazan je element oblikovanje novog proračuna velike Europe.

Osim količine novca, ovaj put će na ozbiljan servis i sam sustav raspodjele, a kolateralna šteta svađe svih protiv sviju može postati i opasna za nastavak proširenja. Nesporno je da će Irci držati stranu Hrvatske i to je dobro, pogotovo dogodi li se da zaista iskrena (tako su doživljena) obećanja premijera Sanadera prijeđu brzo u praksu. Tada EU neće imati previše argumenata za otezanje i za tumačenje nepromijenjene politike iste komisije, iznoseći fine detalje i nijanse koje su iznenađenje samo gluhima.