Nakon četverogodišnje apstinencije od politike Hrvatska je sa Sanaderom pala u pravo sladostrašće. Putanja vladavine nadčovjeka u ancugu s izbornih plakata, bivšeg trgovca kinder-jajima koga prate stare HDZ-afere s novcem i nove s nečasnim kadroviranjem, kratka je, ali blještava: nakon što je istjerao konkurente iz vrha partije i proizveo dojam “detuđmanizacije HDZ-a”, premda je to nemoguće kao i dealkoholizacija piva, zdušno je prešao na deračanizaciju javne sfere reciklirajući sve zapostavljene resurse - manjine, penzionere, slučaj Gotovine, cijenu kruha, odnos s Vatikanom, pa i “bolju suradnju” s predsjednikom države. Osvojio je čak i Vesnu Pusić. Tajna je u tajni kinder-jajeta, igračke čija je funkcija da slatkoćom kompenzira obećanje onog “višeg” od same čokolade. To je Sanaderovo hrvatstvo, banalna praznina u središtu hrvatske političke svijesti. Brzi Sanaderov uspjeh ne leži u novim realijama nego u zadovoljenju očekivanja javnosti frustrirane upravo onim što najmanje želi - stranačkom demokracijom. Hoćemo političku figuru!

O tome dovoljno govori Sanaderovo poklonstvo Istri, čiji je lokalni politički papa odmah nakon izbora ekshibicionistički i djetinjasto prijetio referendumom o autonomiji. Tako je anticentralistička, regionalna i deklarativno proeuropska politika IDS-a, napose zalaganje za civilno-društvene vrijednosti poput ravnopravne kohabitacije većine i manjina, nestala u političkoj histeriji dokazano koruptnog Jakovčića, zbog kojega najjača istarska stranka nije postala više od regionalnog slučaja modela vladanja oličenog u HDZ-u. Zato Sanaderov poklon za tu Canossu nije ni morao biti veći od predmeta njegova bivšeg biznisa: kinder-surprise.

Obratiti se iz Umaga na školski uštogljenom talijanskom manjini koja je navikla na izdašna politička i kulturna “narodnosna” prava u socijalističkoj Jugoslaviji, i to s nekoliko političarskih frazetina o manjinama kao “ricchezzi”, ne znači ništa više nego medijski napuhivati banalnu gestu političke korektnosti koja tu osviještenu i dobro tetošenu manjinu reducira na indijansko pleme. No, s obzirom na desetogodišnje napetosti između metropole i provincije, korištenje jezika “manjinca” znači simbolično zakapanje sjekira stare politike prema regijama da bi se postigao isti cilj: višak vrijednosti manjinskog za igre s većim.

U Umagu je osim saborskog predstavnika talijanske manjine, Furia Radina, u pratnji premijera bio i polumamurni župan Jakovčić, do jučer zakleti neprijatelj “bahatosti i bezobrazluka HDZ-a”. Ako je svita od lokalnih čelnika svugdje u svijetu normalna i obvezna, u Hrvatskoj nije. Sjetimo li se da su i predsjednik države Mesić i zakoni ove države doživjeli privatno i službeno poniženje od Sanaderovih supartijaca, bivšega zadarskoga gradonačelnika Kalmete i župana Prtenjače, profit Ive Pokretača i Pomiritelja Hrvata je upravo spektakularan. Posao s Brijunima može početi, a dvojezičnosti će biti i tamo gdje nema dovoljno Talijana: i hrvatska djeca uče iz talijanskih iredentističkih udžbenika.

No Sanaderova istarska politika značajna je još više po tome što sadrži ključ za razumijevanje spektakularnog i mirakuloznog srboljublja koje je pompozno razglašeno na pravoslavni Badnjak. Odlaskom u Istru, nakon što je s manjinskom koalicijom razbio IDS-ovo podgrijavanje neprijateljskog raspoloženja za još jednu pobunjenu hrvatsku krajinu, Sanader je samo još jednom pokazao višestruko dno lonca stare politike Tuđmanova HDZ-a prema hrvatskim manjinama, Srbima napose, kojih je bilo “previše” i faktički i ustavno.

Najprije je programskim i ponižavajućim dezinteresom za manjine i njihovim agresivnim potiskivanjem iz reprezentacijske sfere Hrvatske 1990. poništen sav politički, civilizacijski i kulturološki efekt antifašističkog nasljeđa federativne i socijalističke republike Hrvatske: odricanje od ustaškog holokausta nad Židovima, Srbima i Romima, priznanje konstitutivne uloge Srba u modernoj hrvatskoj povijesti i udjela Talijana u narodnooslobodilačkoj borbi. Preko manjina destruirana je vlastita hrvatska prošlost.

Uza sve to, politički predstavnici manjina korišteni su radi rušenja većih političkih protivnika: kao što je to danas “prirodno” izrasli IDS u Istri, onda je to bio “prirodno” reformirani SDP iz SKH. Današnja koalicija HDZ-a sa SDSS-om Pupovca i Stanimirovića reminiscencija je na stare koalicijske igre HDZ-a s Raškovićevim SDS-om prije početka samog rata, kad je sam Pupovac s indignacijom odbijao ulogu profesionalnog Srbina i paradnog “Pribićevića”, a kulturnu autonomiju kritizirao kao “getoizaciju Srba”. Ta davnašnja koaliranja navodno nespojivih partnera možda su izblijedjela iz javnog sjećanja, ali ona sad zauzvrat izniču u aktualnome mutežu kao istina prošlosti: maskenbal koalicije “građanskih stranaka” na grobu političke kulture tolerancije i zajedništva ovdašnjih naroda, utemeljene u NOB-u.

Zato Sanaderov današnji odlazak u Istru ima dvojak učinak: on podsjeća na istinu da Tuđman nije išao u Knin 1990. i ujedno je tuđmanska surprise-politika za razbijanje većih političkih tikava poput HSS-a.