U Uredu predsjednika podsjećaju na ankete prema kojima je »priključenje EU građanima vrlo nisko na ljestvici prioriteta«. Iz Sanaderovih i Žužulovih izjava dade se odčitati »tiha« priprema javnosti na novi krug čekanja u magarećoj klupi Europske unije

ZAGREB – Državni vrh miri se sa sve vjerojatnijom izvjesnošću da Hrvatska na proljeće neće dobiti pozitivan odgovor kandidaturi za Europsku uniju, a ne planira ni jasne i konkretne mjere kako taj odgovor dobiti što prije, novinarski je zaključak na temelju najnovijih javnih istupa visokih predstavnika Vlade, ali i iz neslužbenih razgovora s dužnosnicima Ureda predsjednika Republike.

Ne želeći potvrditi tu projekciju, dužnosnik je podsjetio na nedavnu anketu objavljenu u novinama, koja je pokazala da je formalno priključenje EU najniže na ljestvici prioriteta hrvatskih građana, daleko iza, primjerice, zapošljavanja i povišenja životnoga standarda. Time je bliski suradnik predsjednika Republike, zapravo, želio opravdati nesposobnost vlasti da održi zacrtani ritam u svladavanju nužnih koraka za priključenje Hrvatske EU.

Retoriku blisku takvoj proteklih smo dana mogli čuti i od prvih ljudi izvršne vlasti: od premijera Sanadera i ministra vanjskih poslova Miomira Žužula. Iako, naime, nitko u državnome vrhu ni u kom slučaju neće javno i nedvosmisleno potvrditi da se već pomirio s tim da Hrvatska propušta najavljeni termin dobivanja kandidatskoga statusa i otvaranja pregovora – koji bi mogao biti i posljednji – iz Sanaderovih i Žužulovih izjava dade se odčitati upravo to: »tiha« priprema javnosti na novi krug čekanja u magarećoj klupi Europske unije.

Premijer Sanader, naime, na posljednjoj sjednici Vlade priznao je da Hrvatska na proljeće neće dobiti status kandidata ako ne riješi poznate političke kriterije, prije svega »slučaj Gotovina« i suradnju s Haagom. Ministar vanjskih poslova Žužul otišao je i korak dalje, pa je svoje slično priznanje popratio konstatacijom da to »ne bi bio kraj svijeta«. Čini se, dakle, da ključni politički čimbenici zemlje, pritisnuti neumitnošću političke stvarnosti i vlastite nevoljkosti da sjednu i razmotre rješenja, počinju tražiti načina da opravdaju neuspjeh kojemu se nisu nadali.

Postoje logični razlozi za taj, trenutačno još teško prepoznatljiv, preokret. Prije svega, »slučaj Gotovina« pokazao se kao nerješiv problem Račanovoj vladi, a teško je očekivati da bi ga nova vlada mogla – pa čak i htjela – učinkovitije riješiti. Postizborna promjena u Saboru – ma što se tvrdilo poslije Sanaderove europske turneje – izazvala je dodatnu sumnju dužnosnika EU u stvarnu volju Hrvatske da učvrsti svoj europski put.

Predsjednik Mesić pak, za kojega će se mnogi složiti da je u protekle četiri godine vladu naprosto »gurao« na snažniji europski angažman, poslije promjene vlasti očito je procijenio da mu je pametnije pristati na kompromise s HDZ-ovom vladom. Jer, za godinu dana održat će se predsjednički izbori, a Mesićeva poznata ambicija da osvoji još jedan mandat sili ga da zaboravi snažnija politička suprotstavljanja ili ih bar ostavi za manje osjetljiva – možda postizborna – vremena. Da je uistinu tako, svjedoči i niz Mesićevih poteza, kojima je u posljednje vrijeme demonstrirao očito približavanje donedavnim najljućim političkim protivnicima.

No, ako državni vrh uistinu kani »pripremiti teren« za hladan tuš dugotrajnije odbijenice EU Hrvatskoj, nameće se ne tako bezazleno pitanje: hoće li se taj neuspjeh moći opravdati lakonskom tvrdnjom da je »EU nisko na ljestvici prioriteta hrvatskih građana«? Ili bi ipak bilo korektnije priznati da krivnju za konačno zaostajanje snose prije svega politička elita i državna uprava, kojima naprosto manjka sposobnosti, znanja i odlučnosti da provedu ono što je, doslovno, dugoročni vitalni interes zemlje i svih njezinih građana?