Silazak Dražena Budiše s političke scene probudio je nadu u dolazak nekoga tko bi reanimacijom oživio liberalizam u Hrvatskoj. No, tek što se stidljivo počelo govoriti o ujedinjavanju liberala, od tamo, odakle je trebalo stizati najviše poziva za jedinstvo, ideja o pomirenju je odbačena. Ne prihvaćaju je ni Đurđa Adlešić, ni Banac, ni Čehok... Ovaj posljednji me još najviše razočarao. S nestrpljenjem sam očekivao njegov prvi nastup u "Nedjeljom u dva", a nakon što je izabran za novog čelnika HSLS-a; maštao da će se s onoga svijeta "oglasiti" pokojni Vlado Gotovac.

Naivno. Prevario me Čehokov imidž: duga, kuštrava kosa, brada, svakodnevna garderoba umjesto uštogljenosti odijela, sve je slutilo da je na čelo HSLS-a konačno zasjeo jedan slobodarski tip; a ono ćorak, skoro pa konzervativac! Ništa od one Gotovčeve blagosti koja se pretvarala u idealističku zažarenost kad je govorio o slobodi, idealima, ponosu pojedinca koji živi u vječitoj iluziju da će promijeniti svijet. Bez lepršavosti, šarma. Uporno odbijanje Stankovićeve konstatacije da je HSLS bio odvučen udesno, a da mu tamo, što svatko pametan zna, nije mjesto. Sve nekako tvrdo, kruto, bezveze. Da, gledali smo Budišu poslije Budiše.