Vjesnik: 22. 01. 2004.

53.000 tužbi protiv države »potopit« će zagrebački Općinski sud

Najviše sporova protiv države odnosi se na radne sporove - 2003. na zagrebački sud stiglo više od 22.000 tih tužbi/ Do poplave tužbi protiv države došlo je u proteklih četiri godine, kaže Slavko Pavković, predsjednik Građanskog odjela Općinskog suda/ Velik je problem i to što ne postoji mogućnost vođenja kolektivnog sudskog radnog spora

ZAGREB, 21. siječnja – Najviše sporova protiv države odnosi se na radne sporove, dok je broj ostalih sporova zanemariv, iako ne i novčani iznosi koji se potražuju. Primjerice, jedan od medijski najeksponiranijih takvih slučajeva je tužba Zvonimira Zubaka protiv Ministarstva obrane, odnosno države, »teška« oko 200 milijuna dolara.

Na zagrebačkom Općinskom sudu u tijeku je više od 53.000 radnih sporova protiv države, ustanova i poduzeća u vlasništvu države. U tim sporovima radnike najčešće zastupaju sindikati, a parnice se najčešće vode zbog raznih neisplaćenih naknada - za prekovremene sate, regres, božićnice, dar za djecu, bolovanja... Iako nema preciznijih podataka o tome koliko se od države potražuje novca u radnim sporovima, ima indicija da bi se težina tih sporova mogla mjeriti i milijardama kuna.

Slavko Pavković, predsjednik Građanskog odjela Općinskog suda u Zagrebu, kaže da je do prave poplave tužbi protiv države, poduzeća i ustanova u vlasništvu države došlo u protekih četiri godine. Naime, u razdoblju od 1991. do 1999., na zagrebačkom Općinskom sudu bilo je prosječno između 2500 i 3300 takvih tužbi godišnje, da bi taj broj 2001. godine narastao na oko 12.500, 2002. godine bilo ih je oko 19.500 da bi 2003. broj takvih tužbi protiv države narastao na više od 22.000.

Među tim tužbama prednjače one radnika HEP-a, kojih je 5530, slijedi Hrvatska pošta sa 4776 i HT sa 4341 tužbom, MUP sa 3622, iz škola i fakulteta bile su 1922 tužbe, iz HZMO-a 1262, MORH-a 376, HZZO-a 242, Ministarstva pravosuđa 132, te iz Ministarstva financija 113 tužbi.

Usporedbe radi, do 2000. prosječan godišnji priliv svih parničnih spisa, a ne samo radnih sporova, na zagrebačkom Općinskom sudu, bio je oko 30.000 godišnje, da bi ukupan broj samo radnih sporova sada narastao na oko 25.000 godišnje (među kojima je i spomenutih više od 22.000 protiv države).

Na sudu upozoravaju da je glavni razlog »poplave« tužbi protiv države, poduzeća i ustanova u njezinu vlasništvu, došlo zbog toga što su sklapani nekvalitetni kolektivni ugovori kojima se »kupovao« socijalni mir, a onda se ti ugovori nisu poštivali. Svoje obveze iz kolektivnih ugovora bivša vlada je pokušala izbjeći donošenjem zaključka 2000., kojim je pokušala reducirati prava iz tih ugovora. No sud to nije prihvatio jer se na zaključku vlade ne može temeljiti sudska odluka, a osim toga, država nije mogla jednostrano mijenjati prava iz kolektivnih ugovora.

Za rješavanje sporova, pak, jedan od problema je u tomu što se moraju podnositi pojedinačne tužbe protiv države dužnika, makar se radi o istovrsnim slučajevima. Primjerice, radnici Hrvatske pošte podnijeli su oko 17.000 tužbi protiv države za isplatu raznih davanja, oko 7000 policajaca traži isplatu prekovremenih sati... U zagrebačkom sudu ukazuju na američka iskustva gdje se u slučajevima gdje niz tužitelja tuži za istu stvar može podnijeti jedna generalna tužba, što ubrzava sudski postupak. Kod nas, pak, Općinski sud u ovakvim sporovima protiv države mora i po tisuću puta suditi na jednak način jer ne postoji zakonska mogućnost vođenja kolektivnog sudskog radnog spora.

Sljedeći je problem to što, kad se donesu pravomoćne odluke u korist tužitelja za istu stvar (primjerice regres), država ne želi isplatiti naknade u preostalim slučajevima, nego i dalje vodi spor. Prema Pavkovićevim riječima, država je pokazala veliku sklonost odugovlačenju tih radnih sporova i ulaganjem raznih prigovora, isključivo zato što joj je to financijski most kojim izbjegava svoja dugovanja.

Pavković upozorava da bi te tužbe, ne promijeni li se nešto u vezi sa sporovima protiv države, mogle »potopiti« zagrebački Općinski sud. Tim više što je početkom prosinca prošle godine donesen novi Zakon o parničnom postupku (ZPP), prema kojem svi radni sporovi moraju biti završeni za šest mjeseci od njihova pokretanja.

U zagrebačkom slučaju to graniči za znanstvenom fantastikom. Jer, da svi suci zagrebačkog suda (njih oko 160) sada počnu raditi samo na radnim sporovima, za njihovo rješavanje trebalo bi gotovo godinu i pol - i to uz uvjet da na sud ne stigne ni jedan takav novi slučaj.

Druga statistika isto je tako poražavajuća. Jer, za završetak radnih sporova u roku šest mjeseci na zagrebačkom sudu, bilo bi potrebno oko 400 sudaca, čija je godišnja norma oko 270 predmeta. U sudu, pak, nemaju ni približno toliko sudaca za rješavanje tih sporova, nego je broj »raspoloživih« sudaca za te predmete dvadesetak puta manji.

Novi ZPP ipak će olakšati posao zagrebačkom Općinskom sudu u rješavanju sporova protiv države. Naime, sve tužbe protiv države do sada su se slijevale isključivo na taj najopterećeniji sud u državi. Iako su postojale zakonske mogućnosti da se radni sporovi vode i izvan Zagreba, punomoćnicima tužitelja bilo je komotnije da se obraćaju zagrebačkom sudu, gdje je sjedište tuženika, odnosno države, navodi Pavković.

Po novom pak, ZPP-u, radni sporovi protiv države vodit će se u mjestu prebivališta tužitelja. To znači da, primjerice, policajac iz Šibenika više neće voditi spor za prekovremene sate na sudu u Zagrebu, nego u Šibeniku.

Biljana Bašić