Dok na jednoj strani Sanader i njegova ekipa šalju poruke o našoj privrženosti europskim vrijednostima, te iste europske vrijednosti se na domaćem planu nesmiljeno gaze

I dok se po svijetu i cijeloj Europi nastavlja »ofenziva osmijeha«, kako možemo nazvati vanjskopolitičku kampanju naše Vlade u potrazi za tolikom željenim europskim avisom, u zemlji se i dalje očituje hipokrizija koja prati hrvatsku politiku od samih početaka državne samostalnosti. Dok na jednoj strani Sanader i njegova ekipa šalju poruke o našoj privrženosti europskim vrijednostima, te iste europske vrijednosti se na domaćem planu nesmiljeno gaze.

Izjava ministra Hebranga je primjer »ratničke politike«, koja svodi politiku na vječni rat, antagonizira javno mnijenje, stvara atmosferu nesigurnost i cementira podjele koje postaju sve dublje. Takvu politiku zastupaju danas pristalice američkog ortodoksnog konzervativizma – s rezultatima koje vidimo po svijetu. Takvu politiku čak i ideolozi takvog smjera, kao što je Robert Kaplan, nazivaju »modernim vodstvom s poganskom etikom«. Takvu pogansku etiku promiču niži ešaloni HDZ-a, oni koji prakticiraju politiku batine nasuprot »politici mrkve« kojom se služe Ivo Sanader, Jadranka Kosor, Kolinda Grabar Kitarović i ostali »umjerenjaci«.

Hebrangu se pridružuje i HDZ-ov zastupnik Branimir Glavaš, čija izjava također ulazi u antologiju HDZ-ovih tvrdolinijaških maksima koje otkrivaju ono drugo, manje lijepo lice HDZ-ove politike. A ta izjava glasi: »Tadić je za nas neprihvatljiv!«, i dana je u kontekstu formiranja saborskog povjerenstva za sprječavanje sukoba interesa. Točno je to da je potencijalni ulazak HSP-a u vladinu koaliciju bio »neprihvatljiv« za cijelu Hrvatsku, jer je riječ o ekstremno desnoj, rasističkoj i ksenofobičnoj stranci koja se napaja vrijednostima ustaštva, što je sve neprihvatljivo i za modernu Europu u kakvu želimo. Ali zastupnik Tonči Tadić ima nesporni parlamentarni legitimitet i pravo da sudjeluje u svim parlamentarnim aktivnostima, a zna li se da je upravo taj Tadić, unatoč nekim njegovim neukusnim izjavama, bio i autor teksta zakona o sprječavanju sukoba interesa, onda je jasno da njegova eliminacija iz tog povjerenstva znači upravo onemogućavanje efikasne kontrole sukoba interesa u Saboru. HSP-ovci Tadić i Rožić, unatoč njihovoj stranačkoj pripadnosti jednoj anakronoj i antieuropskoj stranci, pokušali su dati doprinos utvrđivanju demokratskih pravila igre. U to spada i rečeni zakon o sukobu interesa, i Rožićev prijedlog zakona o prijenosu vlasti, koji je Račanova koalicija uporno i sistematski odbijala, naivno vjerujući da joj neće nikada trebati jer će vječno ostati na vlasti. Tadićevim i Rožićevim antieuropskim stavovima treba se odlučno i energično suprotstaviti, jer oni spadaju u smetlište zapadne civilizacije; ali zato treba priznati da su ta dva teksta zakona jedna cigla u izgradnju demokracije. Zakon o prijenosu vlasti je conditio sine qua non mirnog razvoja demokracije u Hrvatskoj.

I Račanova i Sanaderova vlast spotiču se o iste prepreke, iako je Račan mislio da će time sebi osigurati kompletnu kontrolu nad »kadrovima« i time manipulirati vlašću, a isto čini sada i Sanader. Iako je uvjeravao javnost da revanšizma neće biti, dovoljno je vidjeti na koji se način vrše čistke u zdravstvu i spremaju čistke u diplomatskoj službi. Iako je Račan sam počinio tu pogrešku da je neciviliziranim načinom smijenio HDZ-ove ambasadore i niže rangirane diplomate te postavio tridesetak »svojih« ljudi, sada tu istu grešku čini i Sanader. I oni se spremaju zamijeniti te ljude svojima, a da prethodno nisu postavili nikakva pravila igre. Nastavlja se i dalje politika »ratnog plijena« (spoils system, kako ga nazivaju teoretičari demokracije). Ako već nema zakona o prijenosu vlasti, Sanader i njegova vlada bi morali uputiti saborskom odboru za vanjsku politiku prijedlog da Sabor utvrdi točan broj smjenjivih ambasadora. To je u hrvatskom slučaju vrlo lako i svodi se na svega petnaest ambasadora: to su oni u zemljama koje su članice Vijeća sigurnosti, susjedne zemlje, te vodeće zemlje EU-članice grupe G7. To je sve skupa 15 ljudi. Ostali bi morali biti diplomati od karijere, oni koji svojim radom i znanjem grade diplomatsku karijeru postupno i mukotrpno. A profesionalci moraju nositi posao: kako inače protumačiti da je jedan od najsposobnijih hrvatskih diplomata, Ivan Šimonović, prisiljen napustiti službu? Bez utvrđenih pravila hrvatska će se politika još dugo vrtjeti u začaranom krugu »ratnog plijena« i revanšizma, a i svi mi s njom.