Novi list: 07. 02. 2004.

Ratni zločini ostaju nekažnjeni

Piše: Boris Pavelić

Haški sud i hrvatsko pravosuđe zajedno pripremaju spektakularno finale, u kojemu će dobar dio ratnih zločina naprosto – ostati nekažnjen. Postaje to sve jasnijim nakon što je glavna haška tužiteljica otkrila dosad nepoznat kuriozum: da je Hrvatska najpripremljenija u regiji za preuzimanje suđenja od Haškoga suda.

Cinizam birokrata

Ima u tom otkriću Carle del Ponte cinizma međunarodnog birokrata koji zna da govori neistinu, ali je ipak ponavlja kako bi opravdao sporost i umirio inozemne savjesti kojima je dosta plaćanja pravosudne vreće bez dna.

Jer je naprosto nemoguće da Carla del Ponte ne zna kako je hrvatsko pravosuđe ponajvećma nevoljko, nesposobno, pa čak i proceduralno nepripremljeno pošteno i beskompromisno dovesti do kraja svu onu gomilu grozota što su ih haški istražitelji svih ovih godine istražili.

Dokazi za to leže po ulicama: posljednja dva pod noge su nam se zapleli prije dva dana, kada je Siščanka Vera Solar pismom Jadranki Kosor po tko zna koji put podsjetila da ni poslije 13 godina nije pronađen ubojica njezine kćeri Ljubice te kada je Vrhovni sud ukinuo presudu Svetozaru Karanu, kojega je gospićki sudac Branko Milanović osudio na 13 godina, jer su kako veli, Karanovi preci još prije petsto godina istrebljivali Hrvate.

Ali ima ta neučinkovitost hrvatskoga pravosuđa – koju rijetki časni primjeri tek zamućuju, ali nikako ne alimentiraju – i posve načelnu, čak teoretsku stranu, koja promatraču omogućava da izbjegne prigovor kako ističe uvijek samo izuzetke, kao što je zloćudno ridikulozni Slavko Lozina s Lorom, politizirano zašutjeli Danko Kovač u Sisku ili pravno patologizirani Branko Milanović u Gospiću. Nakon što je, naime, Carla del Ponte najavila prepuštanje slučajeva Hrvatskoj, u našem su listu stručnjaci i dužnosnici iznijeli cijeli niz oprečnih ocjena o tome kako će se haški slučajevi voditi u Hrvatskoj.

Pravosuđe u nebranu grožđu

Najprije je ministrica pravosuđa Vesna Škare-Ožbolt oduševljeno pozdravila najavu Carle del Ponte, tvrdeći kako će sve biti OK. Dan kasnije, odvjetnik Anto Nobilo ustvrdio je točno to: da će političari razdragano dočekati preuzimanje suđenja, ali i time zemlji podmetnuti medvjeđu uslugu, jer su problemi višestruki i jedva rješivi. Nepostojanje zapovjedne odgovornosti u ovdašnjem zakonodatvstvu i potpuna proceduralna različitost s Haagom temeljni su, po Nobilu, razlozi zbog kojih će se hrvatsko pravosuđe naći u nebranu grožđu kad ga potopi neželjena haška pošta. Profesor međunarodnoga prava Ivo Josipović, istina, jest nešto optimističniji kada je riječ o procesno-pravnoj infrastrukturi, ali upozorava da ima sudaca koji niti znaju niti žele suditi za ratne zločine, naročito one počinjene nad Srbima. I – šećer na kraju – točku pod tu pravosudnu skepsu zabio je zamjenik glavnoga državnog odvjetnika za ratne zločine Petar Pulišelić, koji je na izravno pitanje ovoga lista kako će pravosuđe rješavati haške predmete, odgovorio doslovno ovako: »Ne znamo još ni sami«.

Stvar je, dakle, vrlo jasna: tko je kažnjen, kažnjen. Haški sud zatvara butigu, pripremajući teren da svečano objavi potvoru o pravosuđu koje jedva čeka da provede pravdu. Svi zadovoljni: UN, Haag, političari i počinitelji. A vi, žrtve, i obični građani željni mira, nadajte se da neki slobodno šetajući kiler ne hoda ulicama baš pored vas.