Vječito hrvatsko fokusiranje na tuđe zahtjeve kao conditio sine qua non našega "puta u raj"(EU i NATO), zbog izvorne neiskrenosti sadržane u paralelnom stvaranju slike o sebi i slike za sebe kao nepomirljivih antipoda, vodi ravno u slijepu ulicu iz koje je moguće samo na rikverc ili — glavom kroza zid. Ambiciozni establishment i ne pomišlja reterirati, a kako će sa zidom pred kojim je, vidjet ćemo. Vladino nabijanje diplomatske kondicije prepunim euroitinerarom (nakon Bruxellesa, Dublin, London, Berlin), kojemu je cilj izlobirati do lipnja ove godine pozitivan avis za početak pregovora o ulasku u EU, kako to optimistično najavaljuje ministar vanjskih poslova Miomir Žužul, svakako ima smisla, a tko zna da li i efekta. Može li put do statusa kandidata za EU voditi preko udovoljavanja američkim interesima, pa i kad su protivni stajalištima ključnih euročimbenika (Francuska, Njemačka), pogotovo što će oko toga biti gotovo nemoguće postići nacionalni konsenzus? Sanaderova vlada kotira kao proamerička, što će biti u prilici posvjedočiti vrlo skoro artikuliranjem prijedloga za Hrvatski sabor glede eventualnog slanja hrvatskih vojnika u Irak, a o čemu su u Zagrebu premijer Sanader i šef diplomacije Žužul, ali i predsjednik Mesić, razgovarali s američkim ministrom obrane Donaldom Ramsfeldom. Opći je dojam da je Ramsfeld Hrvatsku napustio zadovoljan, ma koliko da je u goste došao s iznimno neugodnim paketom za domaćina, u koji je, navodno, vješto umetnuto i traženje hrvatskog pristanka za izuzeće američkih državljana od odgovornosti pred Međunarodnim kaznenim sudom. Je li poslovično hrvatsko nagodbenjaštvo već učinilo svoje?

Tvrdi se da SAD nije ultimativno od nas zatražio vojnu potporu u Iraku, a navodno se o statusu njihovih građana pred MKS-om ovoga puta nije ni govorilo. Zbog čega je onda u Hrvatskoj naglo skočila politička temperatura koja potiče šizofrenu situaciju imanentnu političkoj pat-poziciji? Javno mnijenje je gotovo jednodušno u otporu slanju hrvatskih trupa u iračku ratnu zonu visokog rizika. Šef države, Stipe Mesić, i nadalje zastupa tezu o prihvaćanju sudjelovanja u akcijama koje bi bile pod vodstvom UN-a. Pače, poziva se i na predsjedničko pravo da u slučaju pogibelji za naše vojnike samostalno, bez odluke Sabora, povuče postrojbe iz takve misije. Znači li to da će Hrvatska svoju lojalnost antiterorističkoj koaliciji kojoj se načelno priključila ipak dokazivati i vojnom potporom, sve dok ne padnu prve hrvatske žrtve na iračkom tlu? Ergo, netko u Iraku najprije treba zaglaviti da bi hrvatske snage bile demisionirane?!

Uhvaćen u procjep između želje da američkim prijateljima demonstrira svoju djelatnu podršku i pritiska javnosti, nesklone toj avanturi, navodno je i premijer spreman posegnuti za fiktivnim kompromisom - upućivanjem humanitaraca, jer bi o tome mogla presuditi Vlada. No, tvrdi se da bi takav eksperiment lako oborio Ustavni sud, jer slanje vojske u poslijeratni Irak koji nije pogođen elementarnom nepogodom nego američkom artiljerijom, teško može nositi atribuciju humanitarnog. Čak i da nije onog drugog, politički i moralno apsolutno dvojbenog zahtjeva za ekskluzivnim tretmanom američkih državljana pred MKS-om, za vojni angažman hrvatskih snaga u Iraku teško bi se našlo racionalno opravdanje. To više što za RH to znači i dodatan trošak. Sanader, uhvaćen u neugodnu klopku, muca o tome kako, ako se od SAD-a stalno traži pomoć, treba dopustiti i da njihovi vojnici, dogodi li se ma kakav zločin, za to odgovaraju pred američkim sudovima. Kako objasniti da oni koji su za područje ex Jugoslavije osnovali Međunarodni tribunal s namjerom da se svi zločini sankcioniraju ne žele i sami pred njim odgovarati, a unatoč tome Hrvatsku ucjenjuju izručenjem generala Gotovine Haagu? Je li izlaz iz ovoga za Hrvatsku opasnog političkog minskog polja referendum, kako to predlaže HSP-ov prvak Anto Đapić? Bio bi to, gotovo je izvjesno, nepotreban trošak, jer uz sve potencijalne negativne reperkusije možebitne hrvatske odbijenice SAD-u, teško bi se moglo dogoditi iznenađenje u smislu makar i relativne podrške hrvatskoj vojnoj misiji na iračkom tlu. Koliko zbog objektivne opasnosti za naše vojnike, toliko i zbog one od potencijalnog uvrštavanja Hrvatske na crne liste terorista, što bi jedva oporavljeni turizam na duži rok bacilo na koljena, a Hrvatsku u beznađe. Nema te Amerike koja bi nas tada spasila. Ovakve situacije dadu se izbjeći samo sustavnim "radom na sebi", umjesto neproduktivnog retuširanje "slike o sebi", dosljednim provođenjem reformi gdje će primarno biti stvaranje ključnih pretpostavki za funkcioniranje pravne države, a iz toga će se generirati i cjelovita preobrazba društva i njegova istinska kompatibilnost sa zemljama EU-a, umjesto frizirane s kojom se pokušavamo "prodati" onima što su nas prozreli.