Vjesnik: 19. 02. 2004.
Lobiranje u taktu bečkog valcera
ANDREA LATINOVIĆ
I dalje se čini da se nova vlada i njezin šef, premijer Ivo Sanader, u prvih pedesetak dana vladanja uglavnom bave putovanjima po bijelom svijetu i lobiranjem za dobivanje toliko željenog avisa za ulazak u predvorje Europske unije. Kako su već cinično poručili pravaši, koji još nisu zab
oravili da su u postizbornim koalicijskim igrama ispali iz participacije u Vladi, ova se vlada »pretvorila u veliko ministarstvo vanjskih poslova, a vlast procjenjuje »da što se Sabor sastaje manje, to bolje«. Netko bi rekao da su to samo jalni krici onih koji nisu uspjeli ušetati u Banske dvore, a bili su im nadomak, ali u ovom su slučaju pravaši pogodili metu.Činjenica je da se premijer, zajedno s najbližim suradnicima, posebice inoministrom Miomirom Žužulom, uglavnom koncentrirao na međunarodne aktivnosti. Kako je lipanj blizu, a Vlada se zarekla da će uspjeti izboriti avis za ulazak u EU, jasno je da se Sanader potpuno fokusirao na inozemne aktivnosti. Uostalom, on je i po svojoj političkoj vokaciji čovjek kojega su više zanimali odnosi Hrvatske prema e
uropskim i svjetskim horizontima negoli »klasična« unutarnjopolitička situacija.Godinama je, što i sâm rado naglašava, živio u razvijenim demokracijama, a i cijelo je svoje političko djelovanje podredio stvaranju imagea proeuropski orijentiranog političara kojemu je nacionalni naboj jednako važan. I to je u redu, jer je barem prvim premijerskim koracima pokazao da se ta dva elementa mogu dobro kombinirati, bez veće štete za njega samoga. Sanader doista zadobiva simpatije i dalje sumnjičave Europe koja se
još nije oporavila od »šoka« izazvanog raznim potezima »bivšeg« HDZ-a. Premijer neumorno putuje, a kad ne putuje, prima strane dužnosnike.Tako je ovog tjedna Sanader bio posebno ozaren zbog dolaska visokog predstavnika EU-a Javiera Solane u Zagreb. Ne treba ni naglašavati što Solana znači u međunarodnoj politici i Sanader to jako dobro zna. No, uz uobičajene kurtoazne fraze obojice sugovornika da su »razgovori bili otvoreni i konstruktivni«, što je diplomatska floskula iza koje se kriju svakojake tajne, Solana je doista bio prijateljski i optimistički raspoložen prema Hrvatskoj. Ali na tome je, nažalost, i ostalo.
Kao i nedavno haaška tužiteljica Carla del Ponte, koja se u televizijsku kameru također prijateljski smiješila ali nije ni pedlja odstupila od svojih poznatih zahtjeva, tako je bilo i sa Solanom. I on se prijateljski smiješio u Banskim dvorima, dao komplimente Vladi, ali između lijepih se riječi opet mogla iščitati kristalno jasna poruka: nema Hrvatske u EU bez potpune i, kako reče, transparentne suradnje s Haaškim sudom.
Za Hrvatsku sve uvijek počinje i završava u Haagu. Iako je premijer apostrofirao da će Vlada ispuniti političke kriterije koji se od nje traže prije »zelenog svjetla« za EU, kao što je povratak izbjeglica, rješavanje statusa nacionalnih manjina te reforma pravosuđa, suradnja s Haaškim sudom je prva i ključna stanica hrvatskog puta u EU.
Vlada se upinje dokazati (kao i ona Račanova) da general Ante Gotovina nije u Hrvatskoj, jer da jest, valjda bi ga već isporučili Haagu, ali Haag, Europa i SAD jednoglasno poručuju Vladi da general jest u Hrvatskoj i da se taj problem već izvoli riješiti. Prijateljski raspoložen Solana je, uz pohvale Vladi, ipak jasno poručio i kako je siguran da će Hrvatska stići u EU, ali još ne zna »hoće li to bit
i sutra ili prekosutra«. Drugim riječima, lako je moguće da Hrvatska, unatoč trudu i prethodne i ove vlade, ipak u kasno proljeće ne dobije pozitivan odgovor na aplikaciju koju je podnijela u veljači 2002.Čini se da je Solana htio pokazati i određenu naklonost prema Hrvatskoj, jer se u komentaru o Haaškom sudu ipak osjetio ponor na relaciji Bruxelles – Haag. Uz pristojne opaske da »jako cijeni i taj tribunal i haašku tužiteljicu«, Solana je ipak podsjetio da je mišljenje Carle del Ponte »važno«, ali »ona
nije članica EU-a i neće biti u tijelu koje će donositi odluku o budućnosti Hrvatske«. Taj je komentar izazvao sreću na licima Vladinih dužnosnika, unatoč Solaninom podsjetniku Hrvatskoj da svakako mora surađivati s Haaškim sudom. Ali, tu je opet slučaj odbjegloga ili nestaloga (kako je komu drago) generala Gotovine.Solana još pošteno nije ni odletio iz Zagreba, a Sanaderov se tim već spremio na drugi put, u blisku nam Austriju. Već od ranije tradicionalno prijateljstvo s austrijskim kancelarom Schüsselom Sanader će sada produbiti i kao službeni hrvatski premijer. Laicima se njegovo pojavljivanje na znamenitom Opernballu u Beču – godišnjem kulturnom europskom događaju na koju se slije svjetska bogataška, glumačka, politička ili gospodarska krema – može čini
ti kao premijerov šminkeraj. Ali, iza kulisa takvih događaja zbivat će se važne konzultacije i lobiranja. Zato Vladinoj ekipi ne treba zamjeriti taj jednovečernji izlet u frakovima i krinolinama.No, premijer koji tako uspješno i rado putuje svijetom kao na »letećem sagu«, uz demonstriranje svjetskih jezika i bečki valcer, ipak ne bi smio zaboraviti da vodi Vladu u Hrvatskoj. Državi koja grca u problemima, što naslijeđenim, što stvorenim, što nametnutim.
Već je pri raspravi o prijedlogu državnog proračuna za ovu godinu, iza debelo zatvorenih vrata i uz strogo filtrirane informacije, vidljivo da će Vlada imati velikih problema. I sigurno je da ove godine neće uspjeti realizirati nekolicinu gromoglasnih predizbornih obećanja. Jer, situacija je uvijek ista: novca je premalo, a zahtjeva previše, bilo da je nekadašnjih 20 ili sadašnjih 14 ministarstava. Svi traže, svi hoće, a rashodi, zaduženja, krediti i obveze koje dolaze na naplatu su pregolemi. Zato bi Sanader trebao zaustaviti svoj »leteći sag« i barem se na trenutak prizemljiti u državi čiju politiku kreira Vlada koju vodi.