I dalje se čini da se nova vlada i njezin šef, premijer Ivo Sanader, u prvih pedesetak dana vladanja uglavnom bave putovanjima po bijelom svijetu i lobiranjem za dobivanje toliko željenog avisa za ulazak u predvorje Europske unije. Kako su već cinično poručili pravaši, koji još nisu zaboravili da su u postizbornim koalicijskim igrama ispali iz participacije u Vladi, ova se vlada »pretvorila u veliko ministarstvo vanjskih poslova, a vlast procjenjuje »da što se Sabor sastaje manje, to bolje«. Netko bi rekao da su to samo jalni krici onih koji nisu uspjeli ušetati u Banske dvore, a bili su im nadomak, ali u ovom su slučaju pravaši pogodili metu.

Činjenica je da se premijer, zajedno s najbližim suradnicima, posebice inoministrom Miomirom Žužulom, uglavnom koncentrirao na međunarodne aktivnosti. Kako je lipanj blizu, a Vlada se zarekla da će uspjeti izboriti avis za ulazak u EU, jasno je da se Sanader potpuno fokusirao na inozemne aktivnosti. Uostalom, on je i po svojoj političkoj vokaciji čovjek kojega su više zanimali odnosi Hrvatske prema europskim i svjetskim horizontima negoli »klasična« unutarnjopolitička situacija.

Godinama je, što i sâm rado naglašava, živio u razvijenim demokracijama, a i cijelo je svoje političko djelovanje podredio stvaranju imagea proeuropski orijentiranog političara kojemu je nacionalni naboj jednako važan. I to je u redu, jer je barem prvim premijerskim koracima pokazao da se ta dva elementa mogu dobro kombinirati, bez veće štete za njega samoga. Sanader doista zadobiva simpatije i dalje sumnjičave Europe koja se još nije oporavila od »šoka« izazvanog raznim potezima »bivšeg« HDZ-a. Premijer neumorno putuje, a kad ne putuje, prima strane dužnosnike.

Tako je ovog tjedna Sanader bio posebno ozaren zbog dolaska visokog predstavnika EU-a Javiera Solane u Zagreb. Ne treba ni naglašavati što Solana znači u međunarodnoj politici i Sanader to jako dobro zna. No, uz uobičajene kurtoazne fraze obojice sugovornika da su »razgovori bili otvoreni i konstruktivni«, što je diplomatska floskula iza koje se kriju svakojake tajne, Solana je doista bio prijateljski i optimistički raspoložen prema Hrvatskoj. Ali na tome je, nažalost, i ostalo.

Kao i nedavno haaška tužiteljica Carla del Ponte, koja se u televizijsku kameru također prijateljski smiješila ali nije ni pedlja odstupila od svojih poznatih zahtjeva, tako je bilo i sa Solanom. I on se prijateljski smiješio u Banskim dvorima, dao komplimente Vladi, ali između lijepih se riječi opet mogla iščitati kristalno jasna poruka: nema Hrvatske u EU bez potpune i, kako reče, transparentne suradnje s Haaškim sudom.

Vlada se upinje dokazati (kao i ona Račanova) da general Ante Gotovina nije u Hrvatskoj, jer da jest, valjda bi ga već isporučili Haagu, ali Haag, Europa i SAD jednoglasno poručuju Vladi da general jest u Hrvatskoj i da se taj problem već izvoli riješiti. Prijateljski raspoložen Solana je, uz pohvale Vladi, ipak jasno poručio i kako je siguran da će Hrvatska stići u EU, ali još ne zna »hoće li to biti sutra ili prekosutra«. Drugim riječima, lako je moguće da Hrvatska, unatoč trudu i prethodne i ove vlade, ipak u kasno proljeće ne dobije pozitivan odgovor na aplikaciju koju je podnijela u veljači 2002.

Čini se da je Solana htio pokazati i određenu naklonost prema Hrvatskoj, jer se u komentaru o Haaškom sudu ipak osjetio ponor na relaciji Bruxelles – Haag. Uz pristojne opaske da »jako cijeni i taj tribunal i haašku tužiteljicu«, Solana je ipak podsjetio da je mišljenje Carle del Ponte »važno«, ali »ona nije članica EU-a i neće biti u tijelu koje će donositi odluku o budućnosti Hrvatske«. Taj je komentar izazvao sreću na licima Vladinih dužnosnika, unatoč Solaninom podsjetniku Hrvatskoj da svakako mora surađivati s Haaškim sudom. Ali, tu je opet slučaj odbjegloga ili nestaloga (kako je komu drago) generala Gotovine.

Solana još pošteno nije ni odletio iz Zagreba, a Sanaderov se tim već spremio na drugi put, u blisku nam Austriju. Već od ranije tradicionalno prijateljstvo s austrijskim kancelarom Schüsselom Sanader će sada produbiti i kao službeni hrvatski premijer. Laicima se njegovo pojavljivanje na znamenitom Opernballu u Beču – godišnjem kulturnom europskom događaju na koju se slije svjetska bogataška, glumačka, politička ili gospodarska krema – može činiti kao premijerov šminkeraj. Ali, iza kulisa takvih događaja zbivat će se važne konzultacije i lobiranja. Zato Vladinoj ekipi ne treba zamjeriti taj jednovečernji izlet u frakovima i krinolinama.

No, premijer koji tako uspješno i rado putuje svijetom kao na »letećem sagu«, uz demonstriranje svjetskih jezika i bečki valcer, ipak ne bi smio zaboraviti da vodi Vladu u Hrvatskoj. Državi koja grca u problemima, što naslijeđenim, što stvorenim, što nametnutim.

Već je pri raspravi o prijedlogu državnog proračuna za ovu godinu, iza debelo zatvorenih vrata i uz strogo filtrirane informacije, vidljivo da će Vlada imati velikih problema. I sigurno je da ove godine neće uspjeti realizirati nekolicinu gromoglasnih predizbornih obećanja. Jer, situacija je uvijek ista: novca je premalo, a zahtjeva previše, bilo da je nekadašnjih 20 ili sadašnjih 14 ministarstava. Svi traže, svi hoće, a rashodi, zaduženja, krediti i obveze koje dolaze na naplatu su pregolemi. Zato bi Sanader trebao zaustaviti svoj »leteći sag« i barem se na trenutak prizemljiti u državi čiju politiku kreira Vlada koju vodi.