Večernji list: 21. 02. 2004.

SUDSTVO - Kako izabrati suce bez zakona i jasnih kriterija

Sutkinja koja je presudila godinu dana za silovanje, umalo je izabrana za suca Vrhovnog suda, gdje je ranije bila savjetnica

Jednu od prvih presuda sutkinje Ileane Vinje ovih dana mnogi spominju jer je za silovanje, popraćeno nasiljem i prijetnjama, dosudila samo - godinu dana zatvora. No, baš je ta sutkinja, tek nedavno imenovana u zagrebački Županijski sud, gotovo istoga dana dobila dva glasa od 11 članova Državnog sudbenog vijeća za sutkinju Vrhovnog suda! Za nju su bili suci Vrhovnog suda jer je dobro poznaju, ondje je radila kao savjetnica, te vodila evidenciju sudske prakse, posao koji sad obavlja predsjednik DSV-a Milan Gudelj. Je li to što je netko voljan voditi evidenciju dovoljno da netko postane sudac Vrhovnog suda? U Vrhovni sud mogla je tako biti izabrana sutkinja koja je to postala tek nedavno, još je daleko od petogodišnjeg sudačkog staža, nakon kojeg bi morala proći i - novo imenovanje! Dr. Alan Uzelac sa zagrebačkog Pravnog fakulteta ističe kako savjetnici nipošto ne bi smjeli biti imenovani na više sudove, u SAD-u je nezamislivo da bi savjetnik postao sucem Vrhovnog suda, a u nas su savjetnici imenovani čak i u - Ustavni sud...

Kako birati suce, kakve kriterije primijeniti pri izboru sudaca u više sudove? Ta pitanja muče članove Državnog sudbenog vijeća, pa jedan od utjecajnijih među njima, Jakob Miletić, inače i sudac Vrhovnog suda, predlaže da se ti kriteriji propišu zakonski, jer danas su, više-manje, ostavljeni samom Vijeću. U međuvremenu, Sudbenom se vijeću dogodio poneki skandal, poput imenovanja suca čija je kaznena osuda bila izbrisana iz evidenciji. U sadašnjem sastavu DSV-a o kandidatima se, doduše, razgovara na posve drugi način nego što smo mogli slušati u vrijeme prvog, Potrebičina Vijeća. No, ipak je pitanje kriterija i ovdje, baš kao i u mnogim drugim područjima, sporno, a u sudstvu je to mnogo važnije nego u državnoj upravi. Suci se, naime, imenuju doživotno, rade do 70. godine života, i u našim prilikama i tradiciji nezamjeranja ponekad ih ni najveći grijesi neće stajati sudačkoga položaja. Tako protiv Lozine nije bilo stegovnog postupka i on radi i dalje unatoč svim skandalima. Zanimljivo je da je šef Kaznenog odjela splitskoga suda, gdje Lozina radi, dobio na istoj sjednici DSV-a priličnu podršku iako na kraju nije imenovan u Vrhovni sud. Ni gospićki sudac koji je spominjao Turke i pretke u presudi Svetozaru Karanu, Branko Milanović, te pojedincu nametnuo kolektivnu krivnju, neće otrpjeti nikakve posljedice tog nevjerojatna obrazloženja presude, osim što je ona ukinuta...

U istoj su prilici suci, profesori i odvjetnici, članovi DSV-a, glasove uglavnom davali po principu bliskosti, pa se moglo vidjeti tko živi u istom gradu s nekim kandidatom, tko je od kandidata blizak s odvjetnicima... U raspravi je hvaljen Dražen Tripalo, jer nema ni jednu ukinutu presudu, no ipak nije dobio - ni jedan glas. Sve je ipak više-manje dobro završilo jer je izabrana kandidatkinja po sudu mnogih doista dobar izbor, no valjalo bi ipak razmisliti o kriterijima. Jesu li doista važne neke tehničke vještine suca, to što je vješt s kompjutorom ili pristaje voditi evidenciju? Ili je najvažnija ipak izvrsnost u onom što je najvažnije, u suđenju? I mora li se to doista propisati zakonom ili je i bez toga moguće birati najbolje?

Silvana Perica