Novi list: 23. 02. 2004.

»REZERVNA« SANADEROVA VANJSKOPOLITIČKA VARIJANTA POTPUNOG OKRETANJA AMERICI PROPALA I PRIJE NEGO ŠTO JE POČELA

SAD zbog Gotovine odbija pokroviteljstvo nad Hrvatskom

Premijer je za brži ulazak u EU i NATO namjeravao potpisati sporazum o neizručivanju Amerikanaca MKS-u te poslati trupe u Irak. »Bolje je ne zaobilaziti probleme nego 'rumunjizirati' vanjsku politiku«, smatra bivši ministar Tonino Picula

ZAGREB – Ne dobije li »avis« Europske komisije na proljeće, Hrvatska će se posve okrenuti Americi: potpisati sporazum o neizručivanju Amerikanaca Međunarodnome kaznenom sudu te poslati trupe u Irak. To je, prema izvorima bliskim diplomatskoj zajednici, bila »rezervna« Sanaderova taktika za ostvarenje nepromijenjenih strateških ciljeva: priključenja Hrvatske EU i NATO-u. Propala je, međutim, i prije nego što je počela: to je očito nakon nedavne izjave američkoga veleposlanika za ratne zločine Pierrea Richarda Prospera da Gotovina i za SAD ostaje uvjet svih uvjeta.

Nova je vlada, podsjetimo, još u oporbi tvrdila da bi hrvatski put u EU i NATO bio brži i učinkovitiji preko jedinstvene i snažne Amerike, nego preko »slabe« Europe s neusuglašenim nacionalnim vanjskim politikama. Računajući na američko nepovjerenje prema međunarodnim kaznenim sudovima za ratne zločine, Sanaderova je administracija odlučila pričekati hoće li EU Hrvatskoj na proljeće izdati pozitivan »avis«, pa ako se to ne dogodi, napustiti uzdanje u EU. Plan je potom bio: ispuniti sve američke zahtjeve, postati novom pripadnicom Rumsfeldove »Nove Europe« te se nadati čvrstom diplomatskom pritisku SAD-a na Haški sud i članice EU ne bi li Hrvatsku pripustile u NATO, a i bliže svojemu povlaštenom društvu.

Prethodni ministar vanjskih poslova Tonino Picula tu zamisao Sanaderova vanjskopolitičkog ministra Žužula zove »rumunjizacijom« hrvatske politike.

– Na isti je način postupila Rumunjska, nastojeći bliskim vezama sa SAD-om i što bržim ulaskom u NATO osigurati i brži put u EU. To se može pokušati, ali pitanje je hoće li uspjeti. Držim da bi bilo bolje ne zaobilaziti probleme, nego ih pokušati riješiti u suradnji s Bruxellesom, ne zanemarujući pritom Washington, komentirao je za naš list Picula.

Američki vjetar u leđa

Pojedini promatrači ocjenjuju da bi Amerika mogla pristati na takav zaokret jer joj treba stabilan oslonac u regiji, a biva sve očitijim da se u demokratski nepredvidivu Srbiju neće moći pouzdati.

– Amerika treba snažnoga saveznika na Balkanu jer se kani polako izvlačiti iz regije. A u jugoistočnoj Europi samo je Hrvatska stabilna, pa zato i Americi može odgovarati čvršće vezivanje uz Zagreb, što je Rumsfeldov posjet jasno pokazao, procjenjuju naši sugovornici.

Hrvatskoj, s druge strane, Amerika bi mogla biti novi biti vjetar u leđa za ostvarenje njezinih strateških ciljeva: priključenje EU i NATO-u. Stoga je zagrebačka administracija, prema nekim informacijama, bila razradila »rezervnu varijantu« za slučaj da »avis« Europske komisije, zbog problema s Haškim sudom, ne stigne na proljeće.

Rizična Sanaderova igra

– Tada bi Sanader, nakon snažnoga zakulisnog lobiranja na Pantovčaku i u stranačkim središnjicama, poslao vojsku u Irak te potpisao sporazum o neizručivanja Amerikanaca MKS-u, očekujući zauzvrat američku potporu za NATO, pa i EU, kaže naš izvor.

– To je moguća, ali rizična igra. Bivšoj vladi nikada nije palo na pamet nešto slično jer se nismo htjeli poigravati načelima: ustrajali smo u tvrdnji da Hrvatska ne može potpisati sporazum o neizručivanju Amerikanaca sve dok vlastite građane mora izručivati Haškome sudu. Izigrati to načelo značilo bi igrati se s međunarodnim poretkom utemeljenom na UN-u. Također, poslati vojsku u Irak bez zapovjedništva i pokroviteljstva UN-a značilo bi postupiti vrlo slično, upozorava Picula. Pritom naglašava da se čini da slanje vojnika u Irak i potpisivanje sporazuma o neizručivanju Amerikanaca – što je Rumunjska oboje učinila – toj zemlji nije pomoglo u puno bržemu približavanju EU. S obzirom na posljednje Prosperove izjave, čini se da ne bi ni Hrvatskoj, ako »slučaj Gotovina« ne riješi onako kako zahtijeva – u ovome jedinstvena – euroatlantska zajednica.

Boris PAVELIĆ