Vjesnik: 24. 02. 2004.
Miloševića najteže optužuju bivši suradnici
ZAGREB, 23. veljače – Za nekoliko dana haaško će tužiteljstvo iznijeti završnu riječ u sudskom procesu protiv srbijanskog lidera Slobodana Miloševića kojeg se tereti za genocid u BiH te za zločine protiv čovječnosti i ratnog prava i običaja u BiH, Hrvatskoj i na Kosovu. Nakon toga uslijedit će tromjesečna stanka da bi se optuž
eni Milošević mogao pripremiti za iznošenje obrane.Dosadašnji tijek tog suđenja, za koje se tvrdi da će imati znatne posljedice na buduće sudske procese drugim svjetskim čelnicima koji su se ogriješili o pravdu, ocjenjuje se različito. Haaška tužiteljica Carla del Ponte nedavno je izrazila zadovoljstvo suđenjem i iznesenim dokazima.
Financial Times pak donosi i mišljenje pravnih stručnjaka koji tvrde da tužiteljima nije uspjelo dokazati Miloševiću optužbu za genocid. Takvo mišljenje temelji se i na izjavama nekih svjedoka optužbe koji su, primjerice, za srpski zločin u Srebrenici krivili Karadžića i Mladića kao izravne nalogodavce, a Miloševića se spominjalo samo u kontekstu da je znao kako će se zločin dogoditi, a nije ga spriječio.
Problem je što je u vezi s tim dio dokaza iznošen na zatvorenim sjednicama pa se do daljnjega ne zna čime tužiteljstvo raspolaže. Na takvoj sjednici svjedočio je i američki general Wesley Clark, kao i neki drugi svjedoci koji su u svojim iskazima tvrdili da je bivši srbijanski predsjednik povezan s tim zločinom. Doduše, među svjedocima tužiteljstva bilo je i onih koji su zapravo nastupali kao Miloševićevi odvjetnici.
To se prije svega odnosi na lorda Davida Owena, koji je, kako su neki komentirali, svojim iskazom – u kojem je relativizirao Miloševićevu krivnju – na neki način branio i sebe, jer je tijekom velikosrpske agresije, nastupajući kao mirovni posrednik, uglavnom držao srpsku stranu.
Što se pak tiče optužnice protiv Miloševića za zločine u Hrvatskoj, čini se da je situacija, barem zasad, mnogo jasnija. Tužiteljstvo je na raspolaganju imalo nekoliko svjedoka tzv. insidera, dakle, osoba koje su bile dijelom Miloševićeve, kako stoji u optužnici, zločinačke organizacije čiji je cilj bio ubojstvima i progonom nesrpskog stanovništva stvoriti etnički čist teritorij na oko trećini Hrvatske te ga potom pripojiti Srbiji i Crnoj Gori.
Upravo ti svjedoci, među kojima je svakako najvažniji bio bivši »krajinski« predsjednik i premijer Milan Babić, razotkrili su unutarnju strukturu velikosrpske agresije na Hrvatsku kojoj je na vrhu piramide stajao Slobodan Milošević.
Zahvaljujući njima danas znamo kako je tekao cijeli proces, od naoružavanja dijela hrvatskih Srba, upućivanja paravojnih formacija iz Srbije (arkanovci, Beli orlovi, itd), izazivanja početnih incidenata s hrvatskom stranom (poput Plitvica i Borova Sela), otvorenog uključivanja na srpsku stranu bivše JNA koja je imala zadatak stati na »zapadne granice« Srbije, pa do masovnih ubojstava i progona nesrpskog stanovništva s okupiranih područja.
Iz tih iskaza je također razvidno da je Milošević imao potpunu kontrolu nad tim procesom te je tako, unatoč rezultatima izborima, imenovao i smjenjivao srpske političke vođe u »krajini«, na sjednicama u njegovu kabinetu odlučivalo se i o vojnim zapovjednicima, dok su na samom terenu glavnu riječ vodili operativci Službe državne sigurnosti Srbije.
Osim toga, na suđenju Miloševiću razotkriveno je i da je Beograd u potpunosti financijski stajao iza pokušaja secesije dijela Hrvatske plaćajući tamošnje političke, vojne i policijske dužnosnike.
Do koje je mjere Milošević bio uključen u cijeli projekt pokazuje i detalj iz svjedočenja Hrvoja Šarinića, predstojnika Ureda pokojnog predsjednika Tuđmana, koji je naveo da je optuženi jednom urgirao kod hrvatske strane da se u »krajinu« sa zagrebačkog aerodroma pusti nekoliko kamiona sa sjemenjem za sjetvu.
U tom smislu dosadašnji tijek suđenja Miloševiću učinio je potpuno razvidnom činjenicu da su Srbija i Crna Gora uz pomoć JNA izvele agresiju na Republiku Hrvatsku te da ono što se početkom devedesetih događalo na prostoru naše zemlje nije bio građanski rat.
Dosadašnji tijek suđenja Miloševiću važan je i zbog demistifikacije susreta Tuđmana i Miloševića u Karađorđevu 1991. godine. Na njemu su ponajviše inzistirali oni koji su zastupali tezu o podijeljenoj krivnji za rat u Hrvatskoj odnosno BiH između Tuđmana i Miloševića. Svjedočeći o tom događaju Hrvoje Šarinić, koji je i sam bio tamo, je kazao da je razgovora, pa i o BiH, bilo, ali da nikakav formalni dogovor nije postignut, jer se inače ne bi događale one strahote koje su iza toga uslijedile.
Nastavak sudskog procesa protiv Miloševića proći će bez britanskog suca Richarda Maya koji odlazi, kako je obrazložio, zbog zdravstvenih razloga. Tako će Miloševićeva obrana – koja će se, po svemu sudeći, temeljiti na postavci da sa zločinima osobno nije imao nikakve veze i da je samo pomagao svojim sunarodnjacima u Hrvatskoj – proći bez suca koji ga je često znao prekidati riječima da sudnica nije mjesto gdje se trebaju držati politički govori.
Na suđenju Miloševiću srušena je i teza kojoj je cilj bio izjednačiti agresora i žrtvu te agresije, a prema kojoj je vojnoredarstvena akcija »Oluja« bila planirana i izvedena s ciljem etničkog čišćenja srpskog stanovništva, što se tvrdilo čak i iz Haaškog suda. Među ostalim i u svojedobnom dopisu hrvatskoj vladi donedavnog zamjenika glavne haaške tužiteljice Grahama Blewitta, u kojem je tvrdio da je Hrvatska počinila »agresiju na Republiku Srpsku Krajinu i njen glavni grad Knin«, te u optužnici protiv hrvatskog generala Ante Gotovine, u kojoj ga se tereti za progon i etničko čišćenje srpskog stanovništva.
Ključno svjedočenje u vezi s tim pitanjem u Haagu je imao nekadašnji američki veleposlanik u Hrvatskoj Peter Galbraith, koji je kazao da se etničkim čišćenjem ne može smatrati odlazak stanovništva »prije dodira s hrvatskim snagama«. Galbraithove se tvrdnje podudaraju s pronađenim dokumentima te izjavama srpskih vojnih zapovjednika, prema kojima su odlazak organizirale »krajinske« vlasti radi izbjegavanja vojnog poraza i Martićeva pokušaja uvlačenja tadašnje Jugoslavije u rat. No »Oluja« – kojom je osim oslobađanja okupiranih hrvatskih teritorija deblokiran i tzv. bihaćki džep, kojemu je bila namijenjena sudbina Srebrenice – trajala je prekratko da bi se to moglo i dogoditi.
Marko Barišić