Hebrang je poveo još jedan rat s novinarima optužujući ih za korupciju i primanje mita, kako bi zaštitio nesposobne ljude koje je sam postavio u HZZO davši im da raspolažu s fantastičnih 14 milijardi kuna državnog novca! Benevolentni novinari i njihova cehovska organizacija toliko su se »naljutili« na ministra da su se usudili od njega zatražiti čak i ispriku. Ostavka, a ne isprika može biti jedina sankcija za Hebrangovo neodgovorno političko ponašanje, jer kurtoazne riječi ne mogu biti dovoljno teške da operu uvrede i sramotu koju je potpredsjednik Vlade nanio svima koji se novinarstvom (pošteno) bave, baš kao što se žena koju je zajedno s djetetom pretukao rabijantni suprug ne može zadovoljiti s par nemuštih riječi izvinjenja.

Istodobno, Vladimir Šeks vodi saborske sjednice kao da je vlasnik krčme, a ne prvi sabornik, što s pravom nailazi na glasne i zvučne proteste oporbenih zastupnika. Odbijanje davanja informacija najvišem državnom tijelu o najnovijim optužnicama Haškog suda protiv generala Markača i Čermaka, te onoj dopunjenoj protiv Ante Gotovine, samo je još jedan dokaz kako demokracija u HDZ-u stanuje samo po potrebi. Šutnja oko, za sve nas, tako bitnih informacija, iako su optužnice u Zagrebu navodno već od ponedjeljka, kao i pokušavanje njihovog zataškavanja govori o tome da nitko od vladajućih ne zna što bi s njima i na unutrašnjem i na vanjskom planu. Šeks o tome ne želi informirati Sabor, Sanaderov zamjenik Hebrang i ministrica pravosuđa Vesna Škare Ožbolt novinare, dok perpetuum mobile, glasnogovornik Ratko Maček hrvatske građane drži tukama koje mogu progutati njegovu prozirnu floskulu kako se »u medijima objavljuju spekulacije koje vlada ne može i ne želi komentirati«. Svi kao da čekaju premijera da se vrati, a i Sanaderu je ljepše »pobjeći« u Rumunjsku od neugodnih pitanja, jer ga tamo više ne čeka krvopija grof Dracula, koji se izgleda preselio u Hrvatsku, već slavna i prelijepa glumica Nicole Kidman.

Stoga su u pravu oporbenjaci Račan i Đapić koji od Vlade traže hitno informiranje Sabora o novim haškim optužnicama, jer se njihovim prešućivanjem vlada »ponaša krajnje neodgovorno prema hrvatskim građanima i politizira odnose s Haškim sudom, iako se zauzima za njihovu depolitizaciju«. U pravu je bio i bivši ministar policije Šime Lučin kada se, govoreći kako su za njegovog mandata policajci pokušavajući uhititi Gotovinu priveli krivog čovjeka, upitao zašto »nitko iz nove Vlade dosad nije jasno odgovorio na pitanje hoće li Hrvatska uhapsiti Gotovinu i izručiti ga Haagu«. I hoće li sada uhapsiti Markača i Čermaka ukoliko se dobrovoljno ne predaju, a sutra Praljka, Petkovića ili nekog trećeg o kojima se nagađa da bi mogli biti sljedeće mete Carle del Ponte.

U stvari, pravo je pitanje mogu li oni koji su za Račanovog mandata, koristeći se njegovom kolebljivošću i strahom da ga ne proglase »nacionalnim izdajnikom« kada su u pitanju bile Haške optužnice, organizirali patrole naoružanih »berače kestenova« ispred Bobetkove kuće, smoći snage i volje da kestenare pretvore u one koji će ubirati generalske odore?