Vjesnik: 10. 03. 2004.

Rendez-vous s prošlošću

Sadržaj optužnica na prvi je pogled za mnoge razočaravajuć jer barata pojmovima kao što su »zločinačko udruženje« i »zločinački pothvat s nakanom trajnog etničkog čišćenja«. Nema sumnje da su takve kvalifikacije uznemirile velik broj ljudi. Ipak, dolazak optužnica može u nadolazećim tjednima donijeti mnogo pozitivnih aspekata, a vrlo je važan i za širi kontekst ispunjavanja političkih kriterija potrebnih za uspjeh u EU i NATO-u

BRUNO LOPANDIĆ

Budući da se u Hrvatskoj unaprijed zna gotovo sve, tako se unaprijed znalo da će u Hrvatsku doći nove optužnice iz Haaga. Optužnica za Ivana Čermaka i Mladena Markača te izmijenjena optužnica za Antu Gotovinu prošli su tjedan uistinu doputovale u Zagreb. Riječ je o velikom testu za Sanaderovu vladu i samoga premijera, koji još jednom mora potvrditi imidž efikasnog europskog političara spremnog učiniti sve potrebno ne bi li se ispunili politički kriteriji i provele u djelo sve preuzete međunarodne obveze.

Realno govoreći, sadržaj optužnica na prvi je pogled za mnoge razočaravajuć jer barata pojmovima kao što su »zločinačko udruženje« i »zločinački pothvat s nakanom trajnog etničkog čišćenja«. Nema nikakve sumnje da su takve kvalifikacije uznemirile velik broj ljudi. Ipak, dolazak optužnica koje su se tako dugo najavljivale može u nadolazećim tjednima donijeti mnogo pozitivnih aspekata, a vrlo je važan i za širi kontekst ispunjavanja političkih kriterija potrebnih za uspjeh u Europskoj uniji i NATO-u.

Jedan se već dogodio, a tiče se ponašanja institucija vlasti. Hrvatska vlada, odnosno premijer Ivo Sanader i predsjednik države Stjepan Mesić izbjegli su bilo kakvu nepotrebnu politizaciju i politikantstvo, pa je sva potrebna procedura obavljena by the book. Sve se odigralo, kako je to naglasila ministrica pravosuđa Vesna Škare-Ožbolt, »u manje od 24 sata«, pa će, prema najavama, Čermak i Markač u četvrtak otputovati u Haag. Ovakvim zrelim i državničkim ponašanjem Sanader je, zajedno sa svojim suradnicima, dokazao na djelu da je pitanje Haaškog suda sada u području prava. To će biti i čin rješavanja jednog od dva dijela problema vezanih uz hrvatsku suradnju s Haaškim sudom; drugi je, naravno, vezan uz »slučaj Gotovina«.

Treba vjerovati ekspertizi odvjetnika optuženih Čermaka i Markača da će biti jednostavno pobiti teze haaškog tužiteljstva o zločinačkoj namjeri »Oluje« od samog njezina početka. Takva se rasprava odavno trebala voditi u Hrvatskoj, jer se velik dio haaških problema vezao uz beskonačne političke kvalifikacije o tome što je bila »Oluja«, što spada u dio obrane, a što ne, jer je - zločin. Glavni protagonisti su mrtvi, pa će teško dokazati navodnu zapovijed pokojnoga ministra obrane Gojka Šuška prema kojoj je jedan od ciljeva akcije smanjivanje broja Srba u Hrvatskoj.

Naravno da vojno-redarstvena akcija oslobađanja okupiranih dijelova zemlje nije bila zločinačka. Ipak, nove haaške optužnice podsjetnik su na događaje koji su uslijedili nakon »Oluje«.

Kada je za vrijeme mandata Račanove koalicija pokrenuta desničarska ulična hajka i »događanje naroda«, orkestrirana navodna briga za sudbinu generala-junaka i sprečavanje rušenja digniteta Domovinskoga rata, odmah se pretvorila u pokušaje za uličnim smjenjivanjem »nenarodne vlasti«.

Događaji koji su uslijedili nakon vojno-redarstvene akcije oslobađanja okupiranih dijelova Hrvatske bili su ti koji su znatno pridonijeli rušenju digniteta Domovinskog rata. U divljoj privatizaciji obavljena je jedna od najstrašnijih pljački u povijesti Hrvatske, a na netom oslobođenim područjima događale su se stvari zbog kojih i danas kao država imamo velikih problema - palile su se srpske kuće, postavljao eksploziv pod njih, ubijalo se civile samo zato jer su Srbi, a u njihove se kuće useljavalo Hrvate. Budući da pravna država nije reagirala, a zločini su se zataškavali, svakom promatraču nije bilo teško zaključiti da je tu riječ, ako ne o sustavnom planu, onda o »praktičnom žmirenju na oba oka«.

Nešto kasnije s lošom se praksom nastavilo, pa se nevjerojatnim zamislima, »inženjeringom humanog preseljenja«, u tuđe kuće sustavno i organizirano naseljavalo Hrvate iz BiH, ali i Hrvate iz Janjeva. Kada je došlo vrijeme za proces povratka izbjeglica i njihove imovine, bivša se Tuđmanova vlast svojski opirala da se to pravo ostvari, pa je 1998. godine ključni dokument, Program za povratak izbjeglica, donesen uz puno nervoze i pod jedinom istinskom prijetnjom međunarodnim sankcijama.

Taj, teškom mukom i uz veliku dramatiku i opiranje tadašnjeg državnog vrha doneseni dokument, mogao bi na kraju biti jedini pravi pisani dokaz koji dokazuje da teza o zločinačkom udruživanju nije točna.

Ispunjavanje političkih kriterija Europske unije i NATO-a zapravo je raščišćavanje s ratnim nasljeđem, pitanjima koje nedozrela hrvatska demokracija i manjkava pravna država nije bila u stanju riješiti sve do danas.

Najavljena zajednička akcija OESS-a i hrvatskoga premijera Sanadera kojom će se dati zamah povratku izbjeglica u zadarskom zaleđu, gdje povratka dosad i nije bilo, od velike je važnosti, ali i u izravnoj vezi i s onim što se događa u Haagu.

Dvojica su generala, za razliku od onoga koji je još uvijek u bijegu, iskazali zavidnu razinu poštenja, hrabrosti i odgovornosti. Zbog svega - prvo zbog same zemlje, pa onda i integracijskih ambicija - dobro je da Carla del Ponte sa slanjem optužnica nije dodatno otežala. Rendez-vous s ne tako blistavom prošlošću ovaj bi put mogao, umjesto nestabilnosti i nervoze, donijeti i pozitivne rezultate.