Što je demokratsko u demokracijama i kome pripada volja vlastitog naroda? Ova se pitanja neizbježno postavljaju nakon španjolskih i ruskih izbora koji pokazuju kako su u globalizaciji političke granice među državama sve poroznije. Očekivana pobjeda Putina dočekala se u SAD-u kao potvrda tendencije restauracije Rusije kao supersile. Dok se njega ocjenjuje despotom i čezne za liberalom kao vođom Rusije, Kerryja se kao mogućeg američkog vođu žigoše kao liberala. Nasuprot prvom Jeljcinovu mandatu u kojem su se tolerirali slobodni mediji, Putinov je protekao u njihovu zauzdavanju.

Nakon što se ruska moć kotrljala po ulicama ili bila u lisnicama novostvorenih bankara, on ju je vratio u Kremlj otkuda vlada pomoću sedam supergubernatora. Glasači su u toj populističkoj autokraciji prepoznali stabilnost koja im je, dok raste standard, važnija od uspona demokracije pa je Rusiju nakon realnog socijalizma snašla realna demokracija. Po nekim američkim analitičarima time se jača ruski iredentizam koji se ogleda u neispunjavanju Sporazuma o konvencionalnim snagama u Europi, zbog čega se ruske snage ne povlače iz Gruzije i Moldavije u kojoj vladaju bivši Putinovi kagebeovski kolege. Utjecajni američki opinion-maker William Safire zbog toga bez uvijanja podsjeća da "time što njegova uloga postaje globalna, NATO ne smije izgubiti svoju prvotnu svrhu: suzbijati ruskog medvjeda". Takav stav može biti i poruka što sve čeka Hrvatsku pri vaganju njezina interesa na putu u NATO.

Madridski masakr pred izbore u dijelu se hrvatske javnosti dočekao kao ohrabrenje za ulazak u NATO-ovu globalnu sigurnost. Ali tim se pokoljem nevinih ljudi približio i dojam o ranjivosti svih država - koje stanu na američku stranu u njezinu ratu protiv odabranog terorizma. Konzervativni proeuropski stratezi drže da treba ostati uz SAD sve dokle EU potpuno ne definira granice svog suvereniteta i ne stane na svoje sigurnosne noge, a nekonzervativni da slijediti sadašnju američku vanjsku politiku, temeljenu na falsificiranju casus belli, znači srljati u svjesno gospodarsko, obrambeno i demokratsko samoubojstvo.

Amerikanci, naravno u okviru svoje "grand strategy" ne prihvaćaju odbijanje savezništva po logici nemanja vlastitih interesa u Iraku. Po toj su formuli oni do danas mogli ostati neaktivni u pogledu Hrvatske, Bosne ili Kosova. Je li Španjolska zbog viška simboličke moći terorizma postala zemljom nerealne demokracije, ako se izbor ljevice tumači kao appeasmment (popuštanje pod ultimatima Al-Qa'ide) ili antiamerikanizam (podrška SAD-u uvjetuje gubitak vlasti)!?

Međutim, je li uistinu šačica terorista bila element koji je odlučio španjolske izbore? Ne! Zaboravlja se da se španjolski narod, javnost i parlament protivio Aznarovom uključivanju u rat u Iraku, a to je bilo gotovo godinu dana prije atentata u Madridu. Dakle na izborima nije pobijedio globalni teror, nego lokalna demokracija - odlukom nacije o povlačenju iz Iraka koju je zastupao vođa opozicije Jose Luis Rodriguez Zapatero.

Viva Zapatero? Samo do kada, jer vjerovali ili ne, i on je političar. Nakon pobjede dao je uistinu izjavu dana, naglasivši kako obećava da ga vlast neće promijeniti. Ali vlast mijenja sve, pa će i njega. Čim postane premijer. Već mu sada stižu Bushove poruke da će ojačati demokraciju upravo nepovlačenjem svojih vojnika iz Iraka jer bi to u suprotnom bio ustupak širenju, a ne sužavanju terorizma. Pritisci za reviziju plebiscita o povlačenju trupa će ići i kroz NATO, bez obzira na njegovo obećanje Parizu i Berlinu da će vratiti Španjolsku pod europski politički i ustavni kišobran.

Španjolsku će se plašiti i tezama da je ona bila predviđena meta i prije rata u Iraku i ove eksplozije zla, budući da po islamističkim zakonima nema zemlje, nekoć svladane islamom, u kojoj bi neislamska vlast bila legitimna. Ipak, vlastite se demokratske vrijednosti ne mogu žrtvovati na oltaru tuđih nacionalnih interesa. Ako je po tako iskusnom washingtonskom analitičaru kao što je Edward Luttwak rat u Iraku bio strateška pogreška, odbacivanje demokracije bila bi još veća.