Slobodna Dalmacija: 19. 03. 2004.

KRUNSKI DOKAZI - AKO JE ISTINA ONO ŠTO UPUĆENI TVRDE:

BRIJUNSKI TRANSKRIPT HRABRI CARLU del PONTE

Procjenjuje se da se haaška tužiteljica osmjelila u optužnicama protiv Čermaka i Markača iznijeti kvalifikaciju o zločinačkom karakteru Oluje jer ima transkript razgovora na Brijunima, koji je iz Ureda predsjednika navodno nestao prije predaje vlasti 2000. godine - U procesu protiv Kordića i Čerkeza sud je odbio dvadesetak transkripata jer prijepisi nisu bili potkrijepljeni tonskom vrpcom. Međutim, u procesu protiv Tute i Štele transkript je prihvaćen kao dokaz o umiješanosti Hrvatske u rat u BiH

Piše: Tomislav KLAUŠKI

Glavna haaška tužiteljica Carla del Ponte svoju kvalifikaciju "Oluje" kao zločinačkog pothvata za iseljavanje Srba iz Hrvatske, po svemu sudeći, temelji se na takozvanom "brijunskom transkriptu" razgovora Franje Tuđmana, generala uključenih u planiranje akcije i državnog vrha na čelu s ministrom obrane Gojkom Šuškom.

Upućeni tvrde kako se tužiteljica osmjelila u svojim optužnicama protiv Ivana Čermaka i Mladena Markača, kao i u onoj proširenoj protiv Ante Gotovine, iznijeti najteže kvalifikacije vojne akcije iz kolovoza 1995. godine ponajprije zato što u rukama drži krunski dokaz: transkript razgovora na Brijunima nekoliko dana uoči početka oslobađajuće akcije hrvatskih snaga.

Legalizacija transkripata

U tom transkriptu koji je iz arhiva Ureda predsjednika navodno nestao prije predaje vlasti 2000. godine, nalazi se potvrda teške ocjene Haaga kako su Franjo Tuđman i Ante Gotovina, zajedno s Ivanom Čermakom i Mladenom Markačem, planirali i proveli zločinački pothvat s namjerom prisilnog iseljenja Srba iz Hrvatske. Upućeni smatraju kako se Carla del Ponte bez toga krunskog dokaza ne bi usudila u prvu točku optužnice staviti tako tešku kvalifikaciju koju je vrlo teško dokazati. Naravno, ako u rukama nemate pisani dokaz.

Ako je to istina, ako Haag doista barata tim transkriptom, tada se otvara čitav niz pitanja. Prvo se tiče broja i vrste transkripata koji su dostavljeni Haagu tijekom proteklih godina. Sporni "brijunski transkript" navodno je dostavljen Haagu neposredno nakon Tuđmanove smrti, u interregnumu prije dolaska Stjepana Mesića na Pantovčak. Osim njega Haagu su dostavljeni i mnogi drugi transkripti koje je Tužiteljstvo naknadno "opralo" tako što je od hrvatske Vlade zatražilo službene protokolirane brojeve. Zahvaljujući tome, Tužiteljstvo je moglo legalizirati dokaze na temelju kojih je sastavljalo optužnice. Ako je "brijunski transkript" doista među dostavljenim transkriptima, zajedno s još tisuću transkripata koje je službenim putem dostavio Ured za suradnju s Haškim sudom, tada se otvara drugo važno pitanje: hoće li transkripti biti priznati kao dokaz u sudskom postupku protiv Markača, Čermaka, pa onda i Gotovine?

Haška sudska praksa u tom smislu je dvojaka. U procesu protiv Darija Kordića i Marija Čerkeza sud je na zatvorenoj sjednici odbio dvadeset predočenih transkripata budući da prijepisi nisu bili potkrijepljeni tonskom vrpcom ni kompjutorskim hard diskom. Međutim, u procesu protiv Mladena Naletilića Tute i Vinka Martinovića Štele sud je prihvatio transkript iz Ureda predsjednika kao dokaz za umiješanost Hrvatske u rat u BiH. Ako ta odluka ostane upisana kao presedan u sudskom postupku pred Haaškim tribunalom, tada bi Tužiteljstvu uvelike bio olakšan posao u postupku protiv drugih optuženika. I odvjetnik Branko Šerić u jednom je trenutku priznao da bi u tom slučaju moglo biti "dosta neugodnih iznenađenja za Hrvatsku".

Međutim, upitno je s kojim sve transkriptima Haag barata. Feral Tribune svojedobno je objavio dokumente koji dokazuju da je iz Tuđmanova arhiva prije primopredaje vlasti 2000. godine odneseno nekoliko stotina transkripata, zapisnika i snimljenih vrpci Tuđmanovih razgovora s najbližim suradnicima. Po svemu sudeći, selekcija je pažljivo izvedena, a proknjižena je šest dana nakon Tuđmanove smrti kad je hrvatska Vlada usvojila Odluku o postupanju sa zapisima i dokumentima pokojnog predsjednika.

Dio materijala predan je HDZ-u, a dio obitelji na čelu s bivšim šefom HIS-a Miroslavom Tuđmanom. Uglavnom su nestali transkripti Tuđmanovih razgovora sa šefovima obavještajnih službi, najviše s ministrom policije Ivanom Jarnjakom, ali i s Ivićem Pašalićem. Dio materijala, po svemu sudeći, pronašao je put do haaškog Tužiteljstva, što je bilo vidljivo i tijekom sudskih procesa protiv bosanskih Hrvata. Primjerice, tužitelj u procesu protiv Kordića u jednom je trenutku baratao podacima iz kojih je vidljivo da potječu iz Tuđmanova arhiva. Intervenirao je odvjetnik Mitko Naumovski i tražio da mu se predoče zapisnici, ali ih nije dobio: ni od Tužiteljstva, ni od Ureda predsjednika.

Tko su serviseri Haaga?

Također, Branko Šerić tražio je transkripte koji idu u prilog njegovim branjenicima, nije ih dobio, pa mu je preostalo jedino da se uzda u činjenicu da neki zapisnici nisu bili potkrijepljeni svjedocima, dapače, neki svjedoci čak su ih i osporavali. Poslije je Šerić zaključio da se branitelji ne mogu ljutiti na tužitelje koji rade svoj posao, već na "one koji su ih servisirali".

I to je veliko pitanje. Ako Carla del Ponte doista svoju tešku kvalifikaciju "Oluje" temelji na famoznom "brijunskom transkriptu" iz kojeg je navodno vidljiva namjera državnog i vojnog vrha da vojnu akciju iskoristi za iseljavanje tristo tisuća Srba, tada se može postaviti pitanje tko joj ga je dostavio i kada. I hoće li taj transkript biti predočen, a onda i prihvaćen kao dokaz na sudu?