Vjesnik: 24. 03. 2004.

Vanjska politika važnija od domaćeg gospodarstva

Vanjskopolitička ofenziva, dokazivanje da HDZ više nije ekstremno nacionalistička stranka, smanjivanje broja ministarstava i kadrovski skandali glavni su elementi po kojima će se pamtiti prva tri mjeseca Sanderove vlade / Želi li osvojiti još jedne izbore (a već se govorka da bi i sam za kojih godinu dana mogao izazvati prijevremene izbore), Sanader će u petu brzinu ubrzo morati ubaciti i resore koji se bave domaćim gospodarskim problemima

ZAGREB, 23. ožujka – Vanjskopolitička ofenziva u petoj brzini, dokazivanje da HDZ više nije ekstremno nacionalistička stranka, smanjivanje broja ministarstava i kadrovski skandali glavni su elementi po kojima će se pamtiti prva tri mjeseca mandata vlade premijera Ive Sanadera. Tako smo, eto, dobili još jednu vladu koja se nije oslonila na pravilo da važne poteze odnosno promjene u gospodarstvu treba obaviti na samom početku mandata, dok pobjednička euforija još može neutralizirati eventualno nezadovoljstvo pristaša vlade zbog reformskih poteza.

Takvim oklijevanjem HDZ je prekršio svoje glavno obećanje o brzom »pokretanju Hrvatske« i poboljšanju životnog standarda građana u prvih nekoliko mjeseci. To što se na jedvite jade, po cijenu žrtvovanja nekih investicijskih projekata države (npr. modernizacija HŽ-a) u ovogodišnji proračun uspjelo ugurati neka obećanja umirovljenicima, rodiljama i majkama s troje ili više djece, daleko je od ispunjavanja tog glavnog obećanja. Štoviše, ni tri mjeseca nakon formiranja Vlade nije poznato kojim to potezima Sanaderova vlada namjerava »pokrenuti Hrvatsku«. Pa čak ni koji su ljudi u Vladi zaduženi za smišljanje i provođenje tog plana. Ne doznamo li sve to do kraja godine, kao što predviđaju neki analitičari, i Sanader i Hrvatska će se vrlo brzo naći u velikim problemima.

Prema potezima koje su vukli Sanader i njegovi ministri u prošla tri mjeseca, može se zaključiti samo to kako su Banski dvori uvjereni da su politička pitanja ako ne jedini, a ono sigurno najveći hrvatski problem s Europskom unijom, u koju Sanader Hrvatsku želi učlaniti u roku koji je spominjao i njegov prethodnik Ivica Račan, dakle 2007. ili 2008. godine. Na razini same pristupnice, to je uvelike točno. I na toj je razini Sanaderova vlada učinila mnogo. Od simboličnog premijerova »Hristos se rodi« preko uključivanja zastupnika manjina u vladajuću koaliciju do organiziranja dobrovoljne predaje generala Ivana Čermaka i Mladena Markača Haaškom sudu, povučen je niz poteza koje je EU ocijenio dobrima.

Ali to ipak nije sve. Hrvatsko je gospodarstvo još daleko od stupnja na kojem bi se, u uvjetima potpuno otvorenih granica, lako nosilo s konkurencijom gospodarstava ne samo starih članica EU-a, nego i onih koje će u zvjezdani krug ući ovog svibnja. Do te razine spremnosti na nove europske uvjete poslovanja hrvatsko se gospodarstvo ne može uspeti preko noći, ona se ne može dosegnuti uz pomoć simboličnih gesta, a pogotovo ne odugovlačenjem s provođenjem nepopularnih, ali nužnih reformi.

Za dostizanje te razine potrebno je vrijeme. I što ga više izgubimo u razdoblju priprema za članstvo, to će našem gospodarstvu samo članstvo teže »pasti na želudac«. A prva godina Sanaderova mandata već se, na tom polju, može smatrati izgubljenom. Jer, državni je proračun donesen, a sve najave reformi završavaju ili odgodama ili relativiziranjem najavljenih prijedloga. To može biti i opasnije od potpune šutnje jer navodi na zaključak da Vlada jednostavno ne zna što, zašto i kako želi postići u gospodarstvu.

Ipak, ne može se reći da sa Sanaderovom ekipom u Banske dvore nisu unesene neke bitne promjene. Sa Sanderom je u Hrvatskoj vlast preuzela vrlo homogena ekipa, za razliku od bivše koja je nerijetko funkcionirala po principu rogova u vreći. To je u svakom slučaju promjena nabolje. Pod uvjetom da se na kraju ne ispostavi da se sve svelo samo na princip »tko nije naš, taj je neprijatelj«, a postoje naznake koje mogu navesti i na takav zaključak.

No, ta se ekipa morala suočiti i s promjenom društvene klime koja više ne tolerira neke stvari koje su se do prije nekoliko godina mogle provući nekažnjeno. Zbog toga su u prvim tjednima mandata morali otići neki novi kadrovi uhvaćeni s »prstima u pekmezu«. S druge strane, neke promjene u stavu javnosti Sanaderu su išle na ruku. Na primjer, u vezi s doista teškim kvalifikacijama akcije »Oluja« u najnovijim haaškim optužnicama.

Golem postotak glasova koji je HDZ dobio na izborima u usporedbi s konkurentima pokazao je da velik dio hrvatskih građana od ove vlade očekuje mnogo. To je ujedno i razlog zbog kojeg Sanaderova vlada nije mogla uživati u potpunom izostanku kritike u prvih sto dana mandata.

No, s druge strane, Sanaderu i te kako ide na ruku to što ni jednoj relevantnoj političkoj snazi ni u sljedećih godinu dana ne odgovaraju izbori, pa će se na Vladu kritički pucati iz brojnih, ali sasvim sigurno ne svih mogućih oružja. Sanader to jako dobro zna. No, ako želi osvojiti još jedne izbore (a već se govorka da bi i sam za kojih godinu dana mogao izazvati prijevremene izbore), u petu će brzinu ubrzo morati ubaciti i resore koji se bave domaćim temama i gospodarskim problemima.

Sanja Kapetanić