Da je Žužul niže u hijerarhiji vlasti i moći, Sanader bi ga se vjerojatno glatko odrekao, kao što se odrekao Jordanića, Bortek Knešaurek i Križića / Istina je i to da se njegovu ostanku na funkciji nitko u Hrvatskoj nije pretjerano čudio, čak ni dovodio u pitanje takvu premijerovu odluku / Očito je Sanader dobro procijenio da većinu građana Žužulov propust neće pretjerano uzrujati, jer u našem društvu još vlada logika da varanje na porezu nije baš neki kapitalni grijeh

ZAGREB, 29. ožujka – Štefanija Bortek Knešaurek i Marijan Križić smijenjeni su prije nego što su uspjeli zagrijati svoje nove fotelje u Ministarstvu obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti. Funkcije su ih stajale financijske malverzacije još iz doba starih HDZ-ovih vlada. Stipe Čačija na mjestu pomoćnika ministra unutarnjih poslova nešto je dulje izdržao napade medija, ali je na kraju ipak smijenjen. Brzopotezno je s dužnosti glavnog državnog inspektora smijenjen i Branko Jordanić, nakon što se ustanovilo da je gradio kuću bez građevinske dozvole.

U javnosti su te smjene uglavnom dobile izvrsne ocjene, jer je ocijenjeno da Sanaderova vlada i na taj način na samom početku mandata želi raskinuti s ponašanjem stranačkih kadrova koje se u devedesetima toleriralo odnosno nije sankcioniralo. Ocijenjeno je da je tim smjenama premijer Ivo Sanader pokazao kako je HDZ shvatio da su se u nepovrat preselila vremena nekažnjive kadrovske bahatosti stranaka na vlasti.

No, to je ljepša strana medalje tih smjena. Ali postoji i ona tamnija. Na njoj je ispisana poruka da će oni koji su dalje od vrha piramide vlasti s dužnosti odletjeti mnogo brže i lakše nego oni koji su pri njenom vrhu. To se, na primjer, može jako dobro očitati u usporedbi brzine kojom je katapultiran dvojac iz ministarstva Jadranke Kosor, a Čačija – koji se brinuo o premijerovoj osobnoj sigurnosti – nije smijenjen kada se dokazalo da je u predizbornoj kampanji radio kao šef Sanaderova odnosno osiguranja vrha HDZ-a iako je bio na platnoj listi MORH-a u kojem se za kampanje nije uopće pojavljivao. I nakon svega toga još je nagrađen i tzv. predsjedničkom mirovinom. Čačija je, naime, smijenjen tek kada se doznalo da ima izvanbračnog sina kojeg ne priznaje usprkos pravomoćnim sudskim presudama pa za njega već 18 godina nije dao ni pare ni lipe.

Tako jedan od najbližih premijerovih suradnika nije s funkcije odletio zbog varanja poreznih obveznika, koji su ga plaćali u MORH-u, nego zbog privatnog problema.

Slična računica s prešutnim prihvaćanjem varanja države odnosno poreznih obveznika omogućila je i ministru vanjskih poslova Miomiru Žužulu da ostane ministrom, iako je dokazano da je izvrdavao plaćanje poreza za kuću koju je iznajmljivao. Da je Žužul niže u hijerarhiji vlasti i moći, Sanader bi ga se vjerojatno glatko odrekao, kao što se odrekao Jordanića, Bortek Knešaurek i Križića.

Istina je, doduše, da ni u jednoj zemlji razvijene demokracije on nakon takve afere više ne bi mogao biti ni ambasadorom, nekmoli ministrom vanjskih poslova. No, istina je i to da se njegovom ostanku na funkciji nitko u Hrvatskoj nije pretjerano čudio, pa čak ni dovodio u pitanje takvu premijerovu odluku. Očito je da je Sanader dobro procijenio da većinu građana to neće pretjerano uzrujati, jer u našem društvu još vlada logika da varanje na porezu nije baš neki kapitalni grijeh, pa se zbog toga nema smisla odricati najbližih suradnika.