Zamislite četveročlanu obitelj, recimo Horvat, u kojoj rade otac i majka zarađujući svatko po 4000 kuna. Žive solidno, ali željni su boljeg života. Stoga jednoga dana podignu kredit za stan s mjesečnom ratom od 3000 kuna. Stan valja i namjestiti, naravno kreditom, koji mjesečno zapada 1000 kuna. Zatim zaključe da im je prijeko potreban i automobil, pa uzmu još jedan kredit s obrokom od 900 kuna. Život im se čini lijep. Sve su velike želje ispunili i vrlo su ponosni zbog toga. Hvale se prijateljima, savjetuju im u koju banku otići ako i sami žele ostvariti snove.

I sve se čini dobro dok neumoljive kreditne uplatnice ne počnu stizati. Od 8000 kuna, za život im sada ostaje 3100, što je dovoljno za golo preživljavanje. No njima se baš i ne da toliko štedjeti. Uostalom, zar kreditne kartice i čekovi na odgodu ne mogu pomoći dok ne proradi scenarij sanacije obiteljskih financija koji su zamislili: plaće će im s vremenom rasti, a kreditne rate neće, jer kamate padaju i kuna je stabilna. Uz to, ocu je izgledno bolje plaćeno radno mjesto, a i čeprkat će malo više po zemlji na selu i tako smanjiti troškove prehrane. Ma ići će to već nekako, tješe se dok peglaju kartice i ispisuju čekove.

Uskoro su u poziciji da im plaće pokrivaju samo dugove, pa se tu i tamo zaduže kod prijatelja radi "dnevne likvidnosti". Zatim, sad već vrlo često, zajmovi kod jednih prijatelja počinju služiti za isplatu dugova drugim prijateljima. No sve to, iako nategnuto do krajnjih granica, još uvijek nekako hoda. A Horvatovima se, svemu usprkos, nikako ne da jako stegnuti ventile potrošnje i smanjiti breme dugova. Njihov je moto: "Živjeti što bolje danas, sutra je daleko".

Rečenu pojednostavnjenu obiteljsku priču, u kojoj će se mnogi prepoznati, ispričali smo zbog lakšeg shvaćanja pozicije u kojoj se trenutačno nalazi Hrvatska. Jer kad prosječnom građaninu Lijepe naše voditelji TV dnevnika i novinske rubrike istresu na hrpu zabrinjavajuće podatke o brzom rastu vanjskog duga zemlje, stagnaciji izvoza, usporavanju gospodarskog rasta, visokim deficitima državnog proračuna i tekuće platne bilance ..., pa kad se sve to još zakiti korelacijama, trendovima, interpolacijama i sličnim "jasno razumljivim" riječima, naš čovjek teško može dokučiti o čemu se tu uopće radi. A još manje zaključiti da cijela ta komplicirana priča, kakve političari ionako običavaju smišljati, može i njega osobno pogoditi.

Hrvatska kao država već godinama više troši nego što stvara, a novac koji joj nedostaje posuđuje u inozemstvu. Pritom, kao i naša obitelj, država ne pokušava ozbiljnije štedjeti i smanjiti potrošnju, pa dug strancima brzo raste. I naša je država, kao i obitelj Horvat, svojedobno smislila plan kako uzete kredite sve lakše otplaćivati: ubrzat ćemo rast proizvodnje i izvoza, privući ćemo strane ulagače, nezaposlenost će se smanjivati i kredite će biti lako otplatiti. U međuvremenu, dok taj uzlet proizvodnje ne profunkcionira, financijske rupe ćemo krpati prodajom banaka, Ine, HT-a, nekih poduzeća, hotela ...

Na žalost, u međuvremenu je jedino brzo rastao vanjski dug koji je krajem 2003. dosegnuo 23,7 milijardi dolara ili 82 posto godišnjeg bruto društvenog proizvoda zemlje. Na žalost, u međuvremenu izvoz, koji je trebao zaraditi novac za vraćanje kredita, godinama praktično stagnira, a proizvodnja je rasla mahom na domaćoj potrošnji stanovništva (automanija) i države (cestogradnja) koja se financira također kreditima. Na žalost, zbog manjka novca, manjka štednje i uglavnom potrošene imovine za prodaju, država već duže vrijeme stare dugove vraća uzimanjem novih kredita. Na žalost, podiže ih u inozemstvu u eurima, a troši u Hrvatskoj u kunama, pa velika ponuda eura na tržištu povećava tečaj kune ...