Ministrica pravosuđa Vesna Škare-Ožbolt nije mogla sakriti zabrinutost kad se, kao grom iz vedra neba, pojavio film o Gotovini. Film je vjerojatno konsternirao i ostale članove Vlade, iako premijer Ivo Sanader to nije javno pokazao. Poanta nije u tome hoće li film olakšati položaj Gotovine pred Haškim sudom. Puno je važnije hoće li film pomoći Hrvatskoj, dok čeka pozitivno mišljenje Europske komisije o svojoj sposobnosti za članstvo u EU.

U politici se ništa ne događa slučajno, gorko je primijetila ministrica pravosuđa. I bivši premijer Ivica Račan bio je pogođen kada se Gotovina pojavio u »Nacionalu«. To je svijetu i Carli del Ponte bio jedan od argumenata za lošu ocjenu hrvatske suradnje s Haagom.

No, »uskrsnuće« Gotovine ne treba tumačiti kao novu urotu protiv Hrvatske. Za slučaj Gotovine nisu krivci ni mediji, kako je to navodno tumačio bivši šef POA-e Franjo Turek. Dok god se neka pitanja ne riješe, ona prijete da će prije ili kasnije ispasti iz ormara. Hrvatska, tijekom Račanove i Sanaderove vlade, plaća ceh zato što je Tuđmanova vlast pitanje ratnih zločina gurala pod tepih. Kako će članice EU ovaj put reagirati na pojavu Gotovine, vidjet će se u avisu Europske komisije koji se očekuje do kraja travnja.

Gorčinu sve više osjeća i javnost, jer postaje svjesna da premijer Sanader slučaj Gotovine ne kontrolira, kao ni njegov prethodnik Račan. Vlada sigurno ne bi dopustila da joj kvari suradnju s Haškim sudom, koja je mučna, ali je u nacionalnom interesu.

U novim optužnicama akcija Oluja se djelomice rehabilitira, a odgovornost za zločine prebacuje se na »zločinačku udrugu« koja je, prema Haagu, djelovala paralelno s Olujom i nakon nje. Sva trojica generala bili su, prema Haagu, članovi paralelne udruge na čelu s pokojnim Tuđmanom. Prikazani film sugerira da Gotovina kao vojni zapovjednik ne može biti odgovoran za zbivanja nakon što je civilnu vlast preuzeo Čermak.

Promatrači su stekli dojam da neki haški optuženici žele prebacivati odgovornost jedni na druge i tako steći što bolji položaj pred Sudom, a neki upravo u tom svjetlu tumače i pojavu filma. Zna se da pokajnici prolaze najbolje, a znakovito je da se film pojavio dok haški tužitelji pritišću Čermaka i Markača, tražeći od njih dodatne informacije da bi ih pustili na slobodu do početka suđenja. Jesu li takve sumnje točne, to najbolje mogu znati sami sudionici događaja.

Vlada, međutim, mora biti na oprezu. Ona je najavila mogućnost izravnog angažiranja pri Haškom sudu radi obrane »istine o Domovinskom ratu«, kako je rekao Sanader. Optužnice, pak, ne terete hrvatsku državu, ni Domovinski rat, niti Oluju, već težište pomiču na tzv. »zločinačke udruge«. Vlada mora, svime što može, pomoći optuženima i njihovim odvjetnicima, ali pitanje je treba li se sama izravno angažirati, kao stranka u sporu. Postoji mogućnost da Vlada izgubi spor, jer neki pokajnik može priznati navode iz optužnice, a osim toga pitanje je kakvi će se još filmovi i dokumenti iz privatnih arhiva u međuvremenu pojaviti.