Vjesnik: 10. 04. 2004.

Banovina Hrvatska nije imala definirane granice

Usporedba politike vođene prije 1939. godine i stvaranja Banovine i politike vođene ranih devedesetih godina moguća je samo na teritorijalnoj ravni, odnosno na razini rasprave o granicama, a upravo je o tome riječ o optužnici. Usporedbe u svemu ostalom, zbog bitno drukčijeg konteksta - povijesnog, političkog, društvenog... - nisu smislene

ZAGREB, 9. travnja – U optužnicama protiv šestorice Hrvata (Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Jadranko Prlić, Milivoj Petković, Berislav Pušić i Valentić Ćorić), koje Haaški sud optužuje da su se udružili radi ostvarivanja zločinačkog pothvata, navodi se da je »teritorijalni cilj udruženog zločinačkog pothvata bio osnivanje hrvatske teritorije u granicama Hrvatske banovine, teritorijalnog entiteta koji je postojao od 1939. do 1941. godine«. Takve granice trebale su biti granice »velike Hrvatske«, a to, zapravo, znači da nije riječ toliko o politici podjele Bosne i Hercegovine, koliko o aneksijskoj politici prema određenim dijelovima susjedne države.

Zanemarimo li terminologijsku netočnost u optužnici – nije riječ o Hrvatskoj banovini nego o Banovini Hrvatskoj – usporedba politike vođene prije 1939. godine i stvaranja Banovine i politike vođene ranih devedesetih godina moguća je samo na teritorijalnoj ravni, odnosno na razini rasprave o granicama, a upravo je o tome riječ o optužnici.

Usporedbe u svemu ostalom, zbog bitno drukčijeg konteksta (povijesnog, političkog, društvenog...) nisu smislene.

O ideji teritorijalnog revitaliziranja Banovine raspravljalo se devedesetih godina u, valjda, svakom zagrebačkog kafiću. O tome piše u novom broju i Feral Tribune objavivši stenograme razgovora predsjednika dr. Franje Tuđmana s raznim izaslanstvima HDZ-a BiH i HVO-a od 1991. do 1995. godine, a u kojima je Tuđman izravno spominjao granice Banovine Hrvatske, čak i »poboljšane granice« Banovine.

Banovina Hrvatska nastala je političkim dogovorom predsjednika vlade Kraljevine Jugoslavije Dragiše Cvetkovića i predsjednika HSS-a Vladka Mačeka, uz suglasnost namjesnika princa Pavla. Sporazum Cvetković-Maček potpisan je 26. kolovoza 1939. godine, a donesena je i Uredba o Banovini Hrvatskoj. Stvaranje Banovine trebalo je smanjiti hrvatsko nezadovoljstvo nacionalnim položajem u Kraljevini Jugoslaviji. U Banovinu su uključene »Savska i Primorska banovina, kao i srezovi Dubrovnik, Šid, Ilok, Brčko, Gradačac, Derventa, Travnik i Fojnica spajaju se u jednu banovinu pod imenom Banovina Hrvatska. Sjedište Banovine Hrvatske je u Zagrebu«.

Međutim, u Sporazumu o Banovini Hrvatskoj bila je klauzula: »Definitivni opseg Banovine Hrvatske odredit će se prilikom preuređenja države; pri tome će se voditi računa o ekonomskim, geografskim i političkim okolnostima. Tom prilikom izdvojit će se iz gore navedenih srezova, koji su pripojeni Banovini Hrvatskoj, općine i sela, koje nemaju hrvatsku većinu«.

Naime, stvaranje Banovine bio je samo prvi korak u ustavno-teritorijalnoj reformi Kraljevine Jugoslavije.

U sljedećem koraku, do kojeg zbog rata nije došlo, Dravska banovina vjerojatno bi postala Banovina Slovenija, a od teritorija istočno od Banovine Hrvatske vjerojatno bi se stvorile jedna do tri banovine (ako jedna onda srpska, ako tri onda srpska, vojvođanska i bosansko-hercegovačka). U slučaju stvaranja samo jedne banovine istočno od Banovine, Hrvati su mogli očekivati i teritorijalna povećanja. U slučaju stvaranja tri banovine vjerojatno bi došlo do smanjivanja teritorija Banovine. Dakle, Banovina nikad nije teritorijalno potpuno precizno definirana.

Tuđman je najbliže ostvarenju ideje o Banovini bio početkom 1993. godine kada je objavljen Vance-Owenov plan kojim je predviđeno da će se BiH podijeliti u 10 provincija. Prema tom planu provincije 3. (odžačka), 8. (mostarska) i 10. (travnička) trebale su biti hrvatske provincije u BiH. Hrvati bi kontrolirati 25,4 posto teritorija BiH, a na tom je teritoriju živjelo 63,4 posto Hrvata u BiH. No taj plan, baš kao i Banovina Hrvatska, baš kao i ideja o revitalizaciji Banovine Hrvatske, propali su.

Tihomir Ponoš