Vjesnik: 10. 04. 2004.
Dokazi hrvatskog arhivskog kaosa
TIHOMIR PONOŠ
Do utorka navečer gotovo nitko u Hrvatskoj nije znao da postoji snimak sastanka generala Ante Gotovine i njegovih suradnika, održanog u Kninu 6. kolovoza 1995. u 11 sati. Do četvrtka se broj snimaka toga sastanka toliko umnožio (dva, a možda i tri) da bi svatko tko se brine zbog demografskih trendova u Hrvatskoj bio zadovoljan takvim tempom razmnožavanja. Iznenadno
otkriveni videosnimci izazvali su medijsku senzaciju, ali i potaknuli mnoga pitanja.Najvažnija pitanja glase: tko raspolaže dokumentacijom (pisanom, tonskom, video) u ovoj zemlji i u koju je svrhu koristi? Naravno, javnosti su svi dokumenti koji su procurili bili iznimno zanimljivi. Mogli su vidjeti što su i kako odlučivali moćnici. Koprena tajnosti, koju svaka vlast nastoji zadržati, uklonjena je. Međutim, sve to curenje dokumentacije upozorava na kaotičnost nastanka države, na njenu današnju neuređenost
i na odnos prema državnim dokumentima kao privatnom vlasništvu koje se s mjerom pušta ili zataškava. Nije pitanje što javnost treba i mora znati (a prljavštine vlasti u to svakako ulaze), nego tko sve neovlašteno raspolaže podacima koje javnost treba i mora znati.Niti jedan dokument koji je važan za pravosuđe (od istrage do dokaznog postupka na sudu), njemu ne smije biti nedostupan. To je načelo uspostavljeno u vrijeme »afere Watergate«, kada je upravo upornošću suda (uz prethodni golem posao novinara Washington Posta) postalo jasno što je sve i kako vlast radila, a u konačnici je predsjednik SAD-a Richard Nixon bio prisiljen dati ostavku.
No, u zemlji u kojoj pravosuđe ne funkcionira, u kojoj je arhivsko gradivo odnosio kući tko se i kako sjetio (zapravo je riječ o krađi), a ono što nije razneseno nije pretjerano uredno arhivirano, to se ne može očekivati. Naime, američki sudac John Sirica, koji je uvelike pridonio izbacivanju Nixona iz Ovalnog ureda, znao je gdje treba tražiti dokumente. Hrvatski bi suci m
orali trčkarati za moćnicima iz devedesetih godina ili tragati za njihovim privatnim arhivama. Postavlja se i pitanje arhiva državnih institucija i njihove (samo)kontrole.Primarna svrha takvog, očigledno golemog arhivskog gradiva i dokumentacije nije pomoć pravosuđu i nije kažnjavanje onih koji su prekršili zakon nego »pakiranje« protivnicima. U analizama kninskog sastanka mnogo se više pisalo i govorilo o tome kome se htjelo napakostiti objavljivanjem videokasete, tko je htio napakostiti i zašto baš sad,
nego o samom sastanku. U zemlji kojom dominira neoliberalni stav da baš sve treba privatizirati, privatizacija arhiva i njihovo korištenje prema vlastitom nahođenju logična je posljedica.