Prošli tjedan u Zagrebu su o hrvatskoj vanjskoj zaduženosti govorila dva, reklo bi se, dobra poznavatelja stanja i kretanja predmetne materije. Prvi je bio Dimitri G. Demekas, ne tako davno imenovani novi šef misije Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) za Hrvatsku, a drugi je bio Vladimir Gligorov s bečkog Instituta za međunarodna ekonomska istraživanja. I dok je prvi iznio svoje ocjene, zapažanja i prognoze te naznačio potrebu zaokreta premijeru i užem kabinetu Vlade, drugi je rezultate svoje studije prezentirao hrvatskom Predsjedniku, Guverneru HNB-a, direktorima nekih banaka i nekim nezavisnim ekonomistima. Obojica su govorila praktično isto, pa publike koja bi nazočila na oba mjesta da čuje oba izlagatelja zapravo (iz "razloga fizike") nije ni bilo. Ima tome zasigurno i drugih razloga, ali ne bi sada o tome.

Prijateljski oprezno i brižno, stručno utemeljeno, diplomatski odmjereno i jedan i drugi su nam poručili da vanjski dug Hrvatske prebrzo raste i prijeti da u odnosu na bruto društveni proizvod (BDP) dosegne zabrinjavajuću razinu, tj. da nam se vanjski dug i bruto društveni proizvod izjednače. To bi praktično značilo i nemogućnost servisiranja toga duga, a to bi opet značilo svojevrstan državni bankrot i međunarodnu financijsku izolaciju.

Šalu na stranu. Problem je, iako poodavno dijagnosticiran, preozbiljan da bi dobronamjerna upozorenja, opomene i najave budućih poteza MMF-a ignorirali i s njima zbijali šalu. No, kako to obično biva, do točne i precizne dijagnoze dolazi se brzo. Rješenje problema, međutim, zahtijeva puno znanja i mudrosti, taktičnosti i odlučnosti, odricanja i vremena.

Nasuprot tome, pokušaji smanjenja vanjske zaduženosti nisu mogući ako ne dođe do rezanja svih oblika potrošnje i osobne i investicijske i fiskalne, što će neizbježno dovesti do snižavanja proizvodnosti, pa time i BDP-a, a sve garnirano nizom socijalnih problema i konflikata, te s problemima u odvijanju niza državnih i paradržavnih funkcija. Sve u svemu, složen i ozbiljan problem u kojem nervozno upiranje u samo jedno dugme neće dati nikakne pozitivne efekte.

Pa kako onda doskočiti ovoj zavrzlami u kojoj što god takneš dobiješ ono što nisi želio. Odgovor leži u strategiji razvoja nacionalnog gospodarstva koja bi kao dokument, ali isti tako i još više kao općeprihvaćeno promišljanje razvoja od najniže do najviše razine, trebala identificirati područja prednosti, razvoj na kojima bi na srednji i dugi rok donio najveći rast BDP-a i osposobio nacionalno gospodarstvo za što ravnopravnije uključivanje u međunarodno tržište i međunarodne integracije. U strategiji s razgovjetno identificiranim mjerama poticaja i ograničenja, s jasnim sagledavanjem značenja otvaranja izravnim stranim investicijama i neizbježnim domaćim zadaćama da do takvih investicija i dođe.