Novoj Hrvatskoj smo pridonijeli i za novu Hrvatsku se moramo mijenjati i sami, jer nije dovoljno da se mijenja samo Hrvatska, kazao je jučer, poput Pitije proročanski i proračanski Ivica Račan uoči sutrašnjeg kongresa svog SDP-a na kojemu će, kao jedini kandidat, biti izabran za novog-starog predsjednika svoje stranke.

Račan nije Sanaderu blizak samo po istovjetnom političkom vokabularu, po tom za demokratske pojmove bizarnom detalju da će biti jedini kandidat, niti će to nakon subote biti tek po uvjerljivoj pobjedi, iako će ona u postocima biti sigurno nešto slabija od njegovog HDZ kolege, koji je zamalo osvojio stopostotnu podršku svojih Zajedničara. Ivo i Ivica danas iskazuju bliskost veću nego ikada, štoviše, u vlastitim redovima osjećaju više oporbenjaštva nego što li ga iskazuju jedan prema drugome. Ta zamjenska ljubav dovela je do »tihog pakta« kojega za sada nije narušila niti jedna sitnica.

Tako je Sanader nakon avisa džentlmenski uspio natjerati čak i jednog Šeksa da se u Saboru za veliki međunarodni uspjeh zahvali Račanu osobno i njegovoj ekipi. Veliki Ivo, koji se nakon riječke potvrde svoje nedodirljivosti šepuri poput pauna, delegirao je Vladimira, jednog od svojih najdesnijih jastreba, podno jasenovačkog cvijeta gdje je dotični održao govor koji je zvučao kao da je istrgnut iz skojevske bilježnice maloga Ivice. Također, premijer liječi frustracije svoga prethodnika i čini sve ono što ovaj nije uspijevao: promptno izručuje osumnjičene generale Haagu, a mačem presijeca čvor natezanja i isplaćuje novčanu naknadu preživjelim članovima obitelji Zec. Štoviše, njegovo rame za plakanje, Jadranka Kosor, dočekuje ih raširenih majčinskih ruku na Markovom trgu.

Ivo čini sve ono što se nije usudio Ivica, pa mu ovaj zadivljeno i zahvalno ne podmeće ama baš nikakve klipove. Račan i njegovi ne propitkuju vladajuće gdje je taj gospodarski plan i program oporavka, gdje je to »pokretanje Hrvatske« koje su najavili uoči izbora, gdje je ta socijalna ravnopravnost o kojoj se toliko slinilo. SDP-ovce previše ne zanimaju ni političke smjene ravnatelja bolnica oko kojih su još ponešto i rogoborili, kao ni načelnika policijskih uprava, koje poput one riječke, završavaju onako kako je HDZ i zamislio, uz opasku vijećnika županijske skupštine »mi se malo ljutimo«.

Račan nije stao niti iza jednog svog kadrovskog izbora niti digao glas protiv ponižavanja ljudi koji su časno radili svoj posao nakon trećesiječanjskih izbora. On jednostavno ne želi remetiti Sanaderov mir znajući iz vlastitog iskustva kako se osjećao kada su to njemu činili Budiša i Tomčić. Stoga će sigurno gromoglasnom šutnjom podržati i premijerovu ekspresnu odluku o davanju famoznih hotela »Sunčani Hvar« nekadašnjem HDZ-ovom ministru financija Borislavu Škegri i njegovom fondu, zatravljen kako je Ivi to pošlo za rukom, dok se on bezuspješno mjesecima krvio s predvodnikom koalicijskih »seljaka«. Ako Sanader još uspije riješiti i pitanje granica sa susjednom Slovenijom, nakon Račanovog nesmotrenog parafa s Janezom Drnovšekom, Ivin će ugled u Ivičinim očima postati bezgraničnim.

Tako se Ivo i Ivica, poput Loleka i Boleka, prijateljski igraju politike, ta dva mirnodopska druga koja nemaju protukandidata u svojim redovima, kao što to dostoji jedinim dosljednim i pravim nastavljačima Tuđmanove doktrine o pomirenju lijevih i desnih.