Novi list: 12. 05. 2004.

Bratstvo i jedinstvo

Piše: Branko Mijić

Moja poruka je – rat je za nama, sve loše što se događalo je za nama, želimo graditi novu budućnost, za sve naše građane, za djecu koju smo danas vidjeli i želimo Hrvatsku u kojoj će rane iz rata biti zaliječene, poručio je hrvatski premijer Ivo Sanader obišavši jučer povratnike srpske nacionalnosti u zadarskom zaleđu, zajedno s predstavnicima međunarodne zajednice.

Štoviše, Srbi su ga dočekali pogačom dobrodošlice, a saborski zastupnik SDSS-a Milorad Pupovac dodao je da je »sigurnosni aspekt zadovoljavajući na cijelom području«, iako još »postoje područja gdje incidenata ima«. Idila, reklo bi se na prvi pogled, i nastavak sljubljivanja hrvatskih Srba s vladajućim HDZ-om i njegovim predsjednikom koji je, nakon božićnog čestitanja i »Hristos se rodi«, postao vjerojatno najobožavaniji političar u njihovim očima nakon Jovana Raškovića. No radi li se zaista o »ludom narodu«, kako ga je nazvao pokojni psihijatar, ili zaista nekadašnjom Krajinom teku med i mlijeko?

Nažalost, iako je Sanader u Pupovcu pronašao ono što je Tuđman nemušto i bezuspješno pokušavao tražiti u hrvatskim građanima srpske nacionalnosti, svog Pribićevića, iako je bugarski ministar vanjskih poslova bio fasciniran našim mirotvorstvom toliko da nas je poželio što prije vidjeti u NATO paktu (!?), iako je javno međunarodno šminkanje hrvatske stvarnosti u svrhu dobijanja europske pozivnice nastavljeno, istina o suživotu je daleko od poželjne, daleko od one kakva bi trebala biti. Namještanje kruha i soli između stvarnih problema iritiralo je tek novinarku britanskog »The Guardiana« koja je Sanadera upitala »iznosi li samo deklarativno politička stajališta prema procesu povratka ili je to samo i njegov osobni stav?«.

Najslikovitija protuteža premijerovom odgovoru jest novinarska priča iz ne tako dalekog zaseoka Prljevo u kojem Srbi povratnici žive u trošnim kućicama, bez struje i vode, na rubu gladi, a do civilizacije, to jest najbliže trgovine, pošte, škole i liječnika moraju putovati u tridesetak kilometara udaljeni Gračac. To mogu učiniti jedino tako da naruče i plate taxi, a o toj »idili« jedna od mještanki kaže: »Živjeli smo nekad ka' lordovi. A sad, upravo kad treba da živiš, đavo zakova' svoje«!

I još će dugo na ovim područjima biti zakovan civilizirani život, kako Hrvatima, tako i Srbima. I koliko god je lijepo slušati brojke o obnovljenim kućama i sve većem broju povratnika, suština ipak nije u ciglama i gredama, već u ljudskim dušama. Tako ni stotine i tisuće obnovljenih zgrada ne mogu zbližiti ljude dok se na nogometnom turniru u Vukovaru jednom dječaku zabranjuje nastup, jer je srpske nacionalnosti, dok se stoboče spomenici koji veličaju ustaštvo poput onog Juri Francetiću, dok crkve i pravoslavna groblja uvijek iznova žigošu grafiti koji pozivaju na »ukrašavanje« vrba, dok estradne zvijezde zavijene u crno, s ispruženom desnicom nekažnjeno veličaju Gradiške i Jasenovce...

Iako Sanaderove geste bude nadu, da bi rat zaista ostao za nama, odnosno da bi hrvatski Srbi zaista postali ravnopravnim građanima ove zemlje, nije dovoljna tek jedna međunarodna prezentacija hrvatske širokogrudnosti, nije dovoljno tek jedno čestitanje Božića, lomljenje jedne pogače i pokazivanje dobrih namjera samo onda kada su kamere uključene.

Iz nedavne prošlosti trebali bismo naučiti što se događa kada su vrline javne, a poroci tajni, kada se raspadne lažna slika ulaštenog »bratstva i jedinstva«. I kad se umjesto pogače kamen uzme u ruke.