Licemjerni aktualni premijer Ivo Sanader za to je vrijeme sa sigurne distance, daleko od mora, iz Požege, gdje je odveo svoju Vladu u »hladovinu« neugodnih propitkivanja, poručio kako se nada da će zastupnici poduprijeti odgodu primjene odluke dok se »ne postigne sporazum o ribarstvu između Hrvatske i Europske unije«. Prevedeno, zaštitili smo se od najezde ribarskih brodica iz Japana, Norveške, Trinidada i Tobaga, ali, manje-više, kao i do sada morat ćemo trpjeti Talijane i Slovence. U istoj maniri njegova je uzdanica, potpredsjednik Vlade Andrija Hebrang, odgovarajući na pitanje zastupnice Ingrid Antičević-Marinović, ustvrdio kako on ne laže već »samo povremeno ne govori istinu«. Hrvatski rašomon mazohizam kojim se vladajući HDZ ophodi prema javnosti zaista je prešao sve granice.

I koliko god je Račanova koalicija uoči izbora, želeći se pokazati nacionalno osvješćenijom od svojih prethodnika, koji su privatizirali Domovinski rat, proglašavajući suverenost na epikontinentalnom pojasu Jadranskoga mora željela demagoški »prodati« tezu kako tim činom štitimo naše, zaista nam pripadajuće minerale, naftu, plin, škampe, raroge i ribe, kao i potencijalne izvore energije morskih struja i vjetrova, iako nemamo niti pet ribarskih brodova koji bi mogli isploviti na otvoreno more da bi se zvali flotom, tako je i jučer Hebrang potvrdio da su i on i Sanader držali figu u džepu. Ispod površine prijemčljive poruke »Pokrenimo Hrvatsku«, očigledno je danas, valjale su se tek laži i obmane. Kada Sanader kroz Šeksova usta vapi za Račanovom podrškom, iako ga je njegov ministar financija Šuker još jučer izvrijeđao kao lopova i varalicu, znači da je došao pred zid ultimatuma odnosno da je dobio »ponudu koja se ne može odbiti«.

Ukoliko Hrvatska zaista želi ući u Europsku uniju, onda, ne samo što mora prihvaćati njezine diktate na vanjskom i unutarnjem planu, mora voditi konverzaciju čija je retorika našim stvarnim gospodarima razumljiva i kompatibilna. Solističkih koncerata na tome podiju najmoćnije svjetske države, kojoj se želimo pridružiti, nema i ne može biti. I kao što se Račan prije godinu dana natjecao s Đapićem i Rojsom tko je veći Hrvat, »braneći« tako nešto iluzorno i nestvarno kao što je bilo posjedovanje podmorja, tako i danas njegov nasljednik Sanader mora priznati da je, koliko god tada kritizirao svog prethodnika zbor »kompromiserstva«, prisiljen pozvati svog nesmiljenog oponenta da mu pruži ruku kako bi zajednički vozili Hrvatsku u rikverc zbog atavističkih odluka.