Najgore što se može dogoditi u političkom životu zemlje koja vrvi od »otvorenih političkih problema« jest preskočiti neka pitanja i odgovore. Tako se prošlotjedna rasprava o ekološko-ribolovnoj zoni svela na donesenu odluku o odgađanju njene primjene, zastupnička prepucavanja i najavu »rata« između HDZ-a i SDP-a. U sjeni ovog »događanja zastupnika« ostala su, međutim, dva pitanja na koja se nitko ne trudi ponuditi odgovore.

Prvo, zastupnici SDP-a i HNS-a, prije svih, bili su dužni objasniti zašto su glasali protiv odgađanja primjene odluke o ekološko-ribolovnoj zoni kada su u listopadu prošle godine, pogotovo HNS, ukazivali na to da će ultimativno proglašenje ekološko-ribolovne zone ili gospodarskog pojasa sigurno negativno utjecati na dobivanje avisa i daljnji proces približavanja Europskoj uniji. Tadašnje solomunsko rješenje, da se primjena ekološko-ribolovne zone odgodi do listopada 2004. godine, bila je donja granica SDP-ovog ustupka HSS-u, a sve pod uvjetom da se s Italijom i Slovenijom počne pregovarati o zajedničkoj zaštiti i eksploataciji Jadrana.

Sada, kada je zbog izostalih pregovora, a uoči odluke o Hrvatskoj kandidaturi za članstvo u EU koju Italija i Slovenija mogu blokirati, bilo potrebno učiniti daljnji ustupak, vodeće opozicijske stranke, zbog potrebe da kontriraju HDZ-u, stale su na pola puta praktički glasujući za izolacionizam. Ovaj se postupak teško može obraniti potrebom za političkom borbom s HDZ-om, a kao izgovor ne može proći ni »kameleonstvo« vladajuće stranke koje je tako pregnantno izrazio potpredsjednik Vlade Andrija Hebrang, kazavši da je »danas situacija u Europi sasvim različita od one kada je donesen Zakon«, te da smo »danas pred sudbonosnom odlukom hoćemo li biti kandidati za EU pa su zato mnogi od nas zato promijenili svoj stav«.

Drugo, prebrojavanje glasova kod izglasavanja odluke o odgađanju primjene režima ekološko-ribolovne zone za zemlje članice Europske unije ispostavilo je »manjak« od 45 zastupničkih glasova. Naime, glasovanju je pristupilo 108 zastupnika, pri čemu ih je 71 bilo »za«, a 39 »protiv«. To znači da je pri odlučivanju o tako značajnom pitanju od nacionalnog interesa skoro trećina zastupnika sebi dopustila luksuz izostati iz sabornice.

Kada se kod nas javno raspravlja o tome jesu li zastupnici zaslužili plaću ili ne, najčešće se gleda broj sjednica Sabora i fizička prisutnost zastupnika prilikom plenarnih rasprava. Nije da na to treba odmahivati rukom, ali suvremeni parlamenti u svijetu gro posla odrađuju na sjednicama odbora, u razgovorima sa svojim biračima i drugim oblicima takozvanog nevidljivog rada. Na plenarnim sjednicama u pravilu govore predstavnici stranačkih klubova i oni koji imaju potrebu reći koju riječ više (pod uvjetom da nije elementarna glupost koju bi bilo bolje preskočiti), pa »gužva« u sabornici tijekom rasprave nije nužna. No, elementarna pristojnost te svijest i odgovornost o težini odluka koju donosi Sabor, morao bi »prisiliti« zastupnike da se obavezno pojave kada se odlučuje. Tu nikakvi izgovori ne pomažu, tu ne bi smjelo biti »popusta«.

Ništa od toga ne bi bilo bacanje novaca u vjetar, niti bi javnost poprijeko gledala na zastupnike i njihove plaće, na stranke i njihov odnos prema Saboru i politici, da ponekad dobar dio njih ne pada na elementarnim ispitima parlamentarizma, više se koncentrirajući na verbalne eskapade i »show programe« nego na ozbiljan i sustavni rad gdje će pokazati svoju vjerodostojnost, a birače uvjeriti da im je stalo do javnog interesa. Dok ne dočekamo ta nova vremena, moramo, nažalost, konstatirati da nam je Sabor tek sjena pravog parlamenta te da se zastupnici i stranke, prije nego li bace kamen na nekoga drugoga optužujući ga za svoj položaj, moraju najprije okrenuti sami sebi i dobro razmisliti što im je raditi.