Slobodna Dalmacija: 16. 06. 2004.

VERBALNI DELIKT KAMO VODI PREDSJEDNIKOVA IZJAVA DA TAMO GDJE SU SE BORILI PRIMORCI I ISTRANI NIJE BILO ZLOČINA

Jesu li ostali Hrvati krvavi do lakata?

PANDORINA KUTIJA Ako je zločina bilo i ako Istrani nisu ubijali u Domovinskom ratu, zar Dalmatinci jesu? Ili Slavonci? Zar su Dubrovčani ogrezli u zločinu? Škljocaju li Međimurci vampirskim zubima...?

Piše: Tomislav KLAUŠKI

Predsjednik Stjepan Mesić dao je novi prilično originalni doprinos hrvatskoj nacionalnoj katarzi, individualizaciji krivnje i purifikaciji Domovinskog rata. Tijekom svog posjeta Istri ovoga ponedjeljka, slušajući u muzeju u Kastvu legende i povijesne činjenice o ljudima iz toga kraja, Predsjednik države smrtno ozbiljan ispalio je sljedeće: "U Domovinskom ratu nije bilo zločina na područjima gdje su se borili Istrani, Riječani i Primorci." I točka.

Netočna tvrdnja

Šef države lakonski je posegnuo za geografskim ključem kako bi raščistio s mračnim ostacima hrvatske borbe za samostalnost. Jednim usputnim pravorijekom amnestirao je sve građane Istre, Rijeke i Primorja od ratnih zločina hrvatskih snaga, što je svakako zgodno, ali usput otvara niz pitanja.

Primjerice, optužuje li Mesić tom izjavom borce iz ostalih hrvatskih krajeva za sudjelovanje u ratnim zločinima? Ako je zločina bilo i ako Istrani nisu ubijali, zar Dalmatinci jesu? Ili Slavonci? Zar je moguće da su Dubrovčani ogrezli u zločinu, Zagorci krvavi do lakata, a Međimurci škljocaju vampirskim zubima, a Istrani, Primorci i Riječani - kao kolektiv - amnestirani su od bilo kakve krivnje. Što to Mesić zapravo govori?

Prvo, takvom izjavom s neprijepornom političkom težinom, Predsjednik se olako odrekao svoje omiljene teze o individualizaciji zločina. Godinama je tumačio kako svaki zločinac ima svoje ime i prezime, a ne nacionalnost, pa sada nije jasno otkud se u toj jednadžbi odjednom pojavio zavičaj kao bitna odrednica zločina?

Drugo, netočna je tvrdnja da nije bilo zločina na područjima na kojima su se borili Primorci, Riječani i Istrani. Pripadnici vojnih i policijskih postrojbi iz tih krajeva ratovali su na bojištima diljem Hrvatske pa, ako baš hoćete, i u Lici i Gospiću, a ne može se reći da upravo na tim bojištima nije bilo zločina hrvatskih snaga. I što bismo sad trebali? Raščlanjivati tko je od osumnjičenih i optuženih za zločine Istrijan, Riječanin ili Primorac? Kamo nas tek to može odvesti?

I treće, tezom o tome da se stanovnike određenih krajeva Hrvatske može apriori amnestirati od sudjelovanja u ratnom zločinu, Mesić implicitno optužuje sve ostale pripadnike hrvatskih postrojbi. I ne čini to po individualnom, nego kolektivnom principu. Prema njegovim riječima, može se zaključiti da su ubijali Dalmatinci, Slavonci, Zagorci, a ne zločinci kojima je - na svim zaraćenim stranama, u svim ratovima - svejedno koje su nacionalnosti, zavičajne pripadnosti, socijalne strukture... Zločincima je primaran jedino zločin i suditi im treba po imenu i prezimenu, a ne po nacionalnosti, zavičajnoj pripadnosti, socijalnoj strukturi.

Konačno, dovedimo stvar do apsurda: ako su Istrani, Riječani i Primorci, za razliku od ostalih stanovnika Hrvatske, toliko otporni na zločin, treba li očekivati da u tim regijama i gradovima neće biti običnih ubojstava, zlostavljanja, silovanja, prostreljivanja vatrenim oružjem? Ili će ih biti, ali oni neće - u skladu s Mesićevim aksiomom - biti bazirani na nacionalnoj osnovi, niti motivirani ratnim strahotama, pa će samim time biti promatrani u drugom svjetlu? U ostalim krajevima Hrvatske, od Slavonije do Dalmacije, ubojstva će biti normalna jer, eto, njihovi stanovnici ratovali su na područjima gdje su činjeni zločini, pa nije ni čudo da se gdjegod laćaju puške, sjekire i noža.

Nova povijest Domovinskog rata?

Jasno, predsjednik Mesić želio se svojom izjavom u muzeju u Kastvu svidjeti svojim domaćinima. I to je lijepo. Osobito u osvit kampanje za predsjedničke izbore. Međutim, sada očekujemo da slično postupi prilikom obilaska ostalih hrvatskih krajeva, od Dubrovnika, Splita, Zadra, Zagreba, do Osijeka i Vukovara. Ali nipošto da svoje domaćine opet počne šopati teorijama o predodređenosti njihovih stanovnika ratnim zločinima, već da se duboko ispriča zbog toga što mu je uopće palo na pamet služiti se teritorijalnim ključem. Ako je to previše tražiti od šefa države, onda valja izvaditi blok i olovku i početi pisati novu povijest Domovinskog rata. Tko zna koju po redu.