Novi list: 02. 07. 2004.

Sanader u Račanovoj koži

Piše: Branko Mijić

Aktualni sat današnje saborske rasprave o posljednjim haškim optužnicama protiv hrvatskih državljana već je održan. Nalog Međunarodnog suda za ratne zločine da se u Hrvatskoj pravomoćno osuđeni Mirko Norac mora osobno pojaviti u Haagu zbog optužnice u slučaju Medački džep, unatoč sugestiji Tužiteljstva kako to nije nužno, iznenadio je ne samo optuženog i njegove odvjetnike, već i cijelu hrvatsku javnost.

Nakon pozitivnog izvješća Carle del Ponte Ujedinjenim narodima o hrvatskoj suradnji s njezinim uredom, sasvim sigurno nitko nije očekivao tako striktno i strogo provođenje pravila o pojavljivanju optuženika pred sudom radi očitovanja o krivnji. I koliko god pomoćnik ministrice pravosuđa za suradnju s ICTY-jem Jakša Muljačić pokušavao relativizirati taj čin smatrajući ga »uobičajenom procedurom«, istini je znatno bliži Norčev odvjetnik Željko Olujić nazivajući ga »lošim znakom«, gotovo urokom. No cijelim »nesretnim« raspletom situacije najviše će biti potreseni oni koji će danas u Saboru morati braniti kontinuitet suradnje s Haškim sudom, a koji su, dok su bili u opoziciji, ponašanje Haaga nazivali »diktatom, a ne suradnjom«, poput Vladimira Šeksa.

»Hrvatska ne može prihvatiti optužnice u kojima se navodi da su se vršili progoni srpskog stanovništva tijekom operacije Oluja. Da smo se mi 1990. godine ponašali kao vi danas, da smo išli linijom manjeg otpora, ne bi bilo Hrvatske«, also sprache Ivo Sanader tog srpnja 2001. godine svome prethodniku i tadašnjem premijeru Ivici Račanu.

A danas se predsjednik SDP-a smijulji negdje iz trećeg reda publike koja prati trakavicu otvaranja polovnih autocesta, ukoliko ga kamera stigne okrznuti, dok njegovog nekadašnjeg zamjenika Gorana Granića, koji je uspio od čelične Carle isposlovati Norcu suđenje u Rijeci, a generalu Ademiju obranu sa slobode, nema nigdje. Račun za naoružane »berače kestena« koji su svojedobno patrolirali oko Bobetkove kuće, za Čondićeve i ine stožere, za mitinge i alkarske parade na kojima se prijetilo državnim udarom sada stiže na naplatu njihovim inspiratorima i organizatorima koji su i sami znali rado zapjevati »Oj, Ivice i Stipane, izile vas crne vrane!«.

Stoga nije čudno što neki od HDZ-ovih zastupnika najavljuju kako će eskivirati današnju raspravu svjesni da bi se ona mogla pretvoriti u, za njihovu stranku, svojevrsni Dreyfusov proces. Sanader, Šeks, Bebić, Kosorica i ostalo društvo koje je do jučer prozivalo zbog veleizdaje, moglo bi naići na prst koji će biti uperen u njih i povikati: »J'accuse!«. Povijest se, naprosto, kao i u mnogim slučajevima ponavlja, baš kao što se vatromet taštine i prisvajanje zasluga u hipu razbije munjevitim treskom o neumoljivi haški beton. Lijepo je uzeti u svoje ruke plavi barjak sa žutim zvjezdicama i podići ga na Trg bana Jelačića, ali je znatno teže nataknuti na ruke lisice nekome u koga si se do jučer kleo i poslati ga da nakon hrvatskih rešetaka upozna i vidokrug onih koji su nam tu istu zastavu poslali.

I, hoće li se u toj Sanaderovoj haškoj noćnoj mori, njegov stranački i potpredsjednik Sabora Darko Milinović ponovno vezati lancima i prosvjedovati protiv ovoga puta uistinu neljudske odluke kada je Norac u pitanju?