Prisiljena (uoči sklapanja novog stand-by sporazuma sa MMF-om) da bira između smanjivanja državne potrošnje i povećanja proračunskih prihoda, Sanaderova se vlada odlučila za (u izvedbi) manje tešku, ali (u ostvarivanju) vrlo neizvjesnu opciju – još više trošarine na cigarete i motorna vozila.

Da bi tijekom 2004. godine smanjila manjak u državnom proračunu s lanjskih više od šest posto protuvrijednosti bruto-domaćeg proizvoda na samo 4,5 posto, mogla se odlučiti za smanjivanje državne potrošnje za poželjnih 560 milijuna dolara, ali tada bi morala, ne samo odustati od svih socijalnih, predizbornih obećanja, nego još stati pred žestoke socijalne kontre branitelja i umirovljenika, rodilja i nezaposlenih, vojnika i policajaca, učitelja i sudaca. Budući da na eventualni opći socijalni konsenzus s tim skupinama korisnika državnoga proračuna, uz značajno rezanje njihovih prava i prihoda, nije ni pomislila, preostalo joj je da sto milijuna dolara pokuša ubrati povećanim porezima (i to od proizvođača i uvoznika na proizvode čija je potražnja najmanje elastična na povećanje cijena), a ostalo zaduživanjem u zemlji i inozemstvu. Tako Vlada traži od Sabora da trošarine na automobile poveća 25 posto, a na cigarete, prema trima skupinama, u rasponu od plus deset do plus 22,47 posto.

Još više trošarine – usvoji li ih i Hrvatski sabor – u tom će kontekstu biti razuman potez, ali s krajnje neizvjesnim efektom.

Trošarine ili akcize jedan su od najstarijih poreza, koji se plaćaju u času kupnje, tj. »trošenja« oporezovane robe, pa im je otud i ime. Bile su osobito raširene u doba liberalizma uoči prvog svjetskog rata. Trošarinu u cijenu robe ukalkuliraju već domaći proizvođač ili njezin uvoznik. Plaćaju ih po jedinici mjere proizvoda. Država trošarine kao posebne poreze prevaljuje na robe čija potražnja ima nisku elastičnost – dakle, na one čije poskupljenje (zbog povećanih trošarina) ne rezultira padom potražnje, nego povećanim fiskalnim prihodima. Razlozi zbog kojih se ti porezi uvode su prije svega fiskalni – ubiranje državnih prihoda, ali sve više i socijalni, ekološki i zdravstveni. Prednost trošarina u odnosu na druge poreze su u jednostavnosti njihova ubiranja, u malom broju njihovih obveznika i u njihovoj izdašnosti (pod uvjetom da država u njihovoj visini ne prevrši mjeru).

U drugim evropskim zemljama trošarine se obračunavaju i na niz novih proizvoda, poput sladoleda, televizora, video-rekordera, kozmetičkih proizvoda, insekticida, upaljača, lososa, čaja, pa sve do igraćih karata, banana, kakaoa i maslinova ulja. Od početka '80-ih godina prošlog stoljeća povećava se značenje ekoloških poreza kao novih trošarina, osobito u Danskoj, Nizozemskoj, Norveškoj i Švedskoj. Broj trošarina kreće se po zemljama od samo pet (kao u Češkoj) do 39 (kao u Danskoj).

Prema udjelu trošarina u prihodima državnog proračuna, Hrvatska je pri evropskom vrhu, s njihovim udjelom od 19 posto, dok je prema njihovoj protuvrijednosti u BDP-u, s oko 5,1 posto, u »zlatnoj sredini«. Trošarine u Hrvatskoj, eto, još nisu dosegle svoj plafon, niti po broju, niti po iznosu, ali bi svojim najnovijim povećanjem, poput zadnje čaše u prepunoj bačvi, mogle izazvati prelijevanje ukupnog fiskalnoga naboja ili potaknuti još šire izbjegavanje plaćanja poreza još maštovitijom i nesputanijom sivom ponudom.

Za švercere cigareta, osobito najtraženijih – onih porijeklom iz Rovinja (TDR) i Zadra (BAT), kao i za prodavače rabljenih automobila – uz te više trošarine na cigarete i na nova uvozna vozila – nastupa novo zlatno doba, ako inspekcije i policija uskoro izgube još jednu bitku sa sivom ponudom.