Kako neslužbeno saznajemo u svojoj molbi kao glavni razlog traženja pomilovanja navodi socijalne razloge u obitelji. Neko vrijeme nakon što je završio u pritvoru saznao je da je supruga potpuno zapustila odgoj njihova malog sina, pa se razveo i preko suda zatražio da se slučaj istraži i dijete oduzme majci. Provedeni postupak potvrdio je zanemarivanje pa je dječak na koncu oduzet od majke i smješten u dom u Rijeci. Grandić je postao jedini roditelj koji se o njemu brine a sutkinja Šarić mu je omogućavala susrete dok je bio u zatvoru u Rijeci. Sve to u molbi navodi tražitelj moleći da se pomilovanjem pomogne i njegovu sinu.

Orešković i Norac su u listopadu 1991. dogovorili i naredili zatočenje i likvidaciju najmanje 50 civila, uglavnom srpske nacionalnosti, s gospićkog i perušićkog područja. Grandić je kao tadašnji zapovjednik perušićke vojarne, zatočio civile u vojarni i organizirao te proveo likvidaciju dvadesetak civila na Lipovoj Glavici tvrdila je optužnica. Tihomir Orešković je okarakteriziran kao glavni pokretač tih crnih događaja u Gospiću, Norac kao čovjek koji je to s njim dogovorio, a Grandić neposredno izveo.

Na suđenju a i u žalbi na riječku presudu Grandić i njegov odvjetnik među olakšavajućim okolnostima podsjećali da je Grandić jedini u istrazi priznao zločine, opisao događanja u Perušiću i na Lipovoj Glavici, pomogao rasvjetljavanju slučaja i iskazao kajanje te da je on praktički izvršavao zapovijedi. I optužnica je navodila da je Grandić zatočio civile i odveo ih na likvidaciju po Norčevoj zapovjedi, ali to ga nije oslobađalo odgovornosti jer takvu zapovjed vojnik mora odbiti. Na suđenju i u kasnijoj žalbi posebno se bavio i samom likvidacijom tvrdeći da nije bio glavni i nije zapovjedao strijeljanjem. U tijeku suđenja se pozivao i na to da je neke od zatočenih spasio pustivši ih iz zatvora, posebno jednu ženu s djetetom, te da i prije tog događaj u njegovoj zoni odgovornosti nije stradao ni jedan Srbin.