Vjesnik: 27. 07. 2004.
Devet godina bijega i 150 neuspjelih potraga
Nude
se objašnjenja, od onih ezoteričnih da Karadžića »čuvaju vile«, što je nedavno kazao smijenjeni predsjednik Narodne skupštine RS Dragan Kalinić, preko nešto racionalnijih da se haaški bjegunci oslanjanju na podršku lokalnog stanovništva i financijsku pomoć razgrananih kriminalnih mrežaSARAJEVO - U subotu 24. srpnja navršilo se točno devet godina otkako je tužiteljstvo Međunarodnog kaznenog suda za ratne zločine počinjene na teritoriju bivše Jugoslavije (ICTY) podnijelo prvu optužnicu protiv Radovana Karadžića i Ratka Mladića.
Sudac Haškog tribunala Claude Jorda potvrdio je 25. srpnja 1995. godine optužnicu u kojoj su bivši politički i vojni lider bosanskih Srba optuženi za genocid, zločine protiv čovječnosti, kršenje pravila i običaja ratovanja i teške povrede Ženevskih konvencija.
Od tog trenutka počinje priča o (zasad) uspješnom skrivanju dvojice najtraženijih haaških bjegunaca. U proteklih devet godina, izvedeno je više od 150 akcija pokušaja uhićenja i na to navodno potrošeno oko 200 milijuna američkih
dolara.No, Karadžić i Mladić još uvijek su na slobodi. Kako je to moguće, usprkos činjenici da za njima traga najmoćniji vojni savez na svijetu te da je za njihovo hvatanje ponuđena više nego primamljiva višemilijunska novčana nagrada, ostaje tajna.
Nude se objašnjenja, od onih ezoteričnih da Karadžića »čuvaju vile«, što je nedavno kazao smijenjeni predsjednik Narodne skupštine RS Dragan Kalinić, preko nešto racionalnijih da se haaški bjegunci oslanjanju na podršku lokalnog stanovništva i financijsku pomoć razgrananih kriminalnih mreža.
Mnogi misle da je ipak najbliža istini priča o tajnom dogovoru što su ga 1995. godine navodno postigli Karadžić i bivši američki mirovni posrednik Richard Holbrooke prema kojem je lideru bosanskih Srba obećano da je Haag za njega »završena priča« ukoliko se dragovoljno povuče iz političkoga života.
Bilo kako bilo, izvedeni su brojni pokušaji uhićenja, no svi su bili bezuspješni. Glasnogovornica Tužiteljstva Haaškoga tribunala Florence Hartman, u povodu je devete obljetnice od podizanja prve optužnice protiv Karadžića i Mladića, izjavila da je tih devet godina» produžene slobode za optužene ratne zločince bolno i neprihvatljivo i za Sud i za žrtve nekih od najstrašnijih zločina počinjenih na tlu Europe«. Ona je za »Glas Amerike« ipak iskazala određeni optimizam glede mogućeg skorog uhićenja tih haaških bjegunaca.
No, povijest njihovog dosadašnjeg uspješnog skrivanja upućuje na oprez. Možda su najbolje šanse propuštene već na početku. Nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma potkraj 1995. godine,
NATO je u okviru tadašnjih Implementacijskih snaga (IFOR) u BiH rasporedio 60.000 vojnika, što je bila najmoćnija vojna sila koju je ova zemlja ikada vidjela. No, IFOR-ovci kao da su se trudili da ne uhite ratne zločince, pozivajući se na svoj mandat kojim od njih nije tražen lov na ratne zločince, već samo njihovo uhićenje ukoliko dođu u kontakt s pripadnicima Implementacijskih snaga.
To su Karadžić i Mladić koristili da se manje-više nesmetano kreću po Republici Srpskoj, pa čak i pojavljuju u javnosti, a Karadžić je navodno mnogo puta, prelazeći put od Banje Luke do Pala i obratno, prolazio kontrolne točke IFOR-a. U veljači 1996. godine, jedan časnik NATO-a čak je potvrdio da vojnici IFOR-a nisu imali ni fotografije optuženih
ratnih zločinaca.Uslijedilo je još 150 akcija; ponekad se govorilo da je uhićenje Karadžića pitanje sati. Dosta je bilo priča i o pregovorima o dragovoljnoj predaji. No, u proteklih devet godina, zapravo se malo što promijenilo. Još uvijek je aktualan stari vic da nitko bolje od SFOR-a ne zna kako uhititi Karadžića, jer oni to rade već niz godina.
Alenko Zornija