Tihomir Blaškić u ponedjeljak će se, nakon 8 godina i 4 mjeseca, ponovo naći na slobodi nakon što se 1. travnja 1996. godine dobrovoljno predao Haškom sudu. Odluka Žalbenog vijeća sasvim sigurno je Blaškiću i njegovoj obitelji došla kao mana s neba nakon što ga je prvostupanjski sud osudio na čak 45 godina zatvora.

Osim što će čovjek, kojeg i u Hrvatskoj i u BiH gotovo većina smatra tek Pedrom tadašnje hrvatske političke elite, zauvijek napustiti Scheveningen, dobra je stvar i što je Žalbeno vijeće odbacilo 16 od 19 točaka osuđujuće presude. To je i dokaz, kako reče predsjednik Mesić, da »Haški sud nije politički sud«, pa će kod kuće morati zašutjeti svi oni koji su tim »argumentom« nastojali spriječiti suradnju s njime. Loša je stvar što je Blaškić proglašen krivim »za zločine počinjene okrutnim postupanjem prema zatočenicima« i osuđen na nemalih 9 godina, jer je Biljana Plavšić za »zločine protiv čovječnosti« dobila 11 godina zatvora. Doduše, i sam je Blaškić dosljedno vojnički izjavio da ne očekuje oslobađajuću presudu, jer je u to doba bio zapovjednikom, ali da zbog sebe i svoje obitelji traži satisfakciju kako nije bio njihov naredbodavac.

Dobra je stvar što je i Žalbeno vijeće bilo sličnog mišljenja, te je ovom presudom redefiniralo pojam zapovjedne odgovornosti koji sada osim »osobe koja naređuje« uključuje i »svijest da postoji vjerojatnost da će biti počinjen zločin«. To će, smatra odvjetnik Anto Nobilo, biti plus i u nekim drugim slučajevima, primjerice onom protiv Ante Gotovine. »Izdavanje naređenja uz takvu svijest mora se smatrati prihvaćanjem tog zločina«, kaže se u obrazloženju koje postavlja nove standarde za dokazivanje zločinačkog uma i nauma. Loša stvar čeka one koji su »odgovorni za planiranje i zapovijedanje masakra«, prije svega Darija Kordića i njegove suradnike Ignaca Koštromana, Antu Sliškovića, Paška Ljubičića i Vladu Ćosića koji bi mogli zbog Ahmića »podijeliti« onih 36 godina zatvora od kojih je oslobođen Blaškić. Dobra je stvar što se niti pripadnici drugih naroda i počinitelji nekih budućih sličnih zločina neće moći braniti od osobne odgovornosti tvrdnjom da su bili tek mali kotačići u vojnoj hijerarhiji, baš kao što to nije uspjelo niti nacistima u Nürnbergu kada su tvrdili kako su samo »izvršavali naređenja«. Loša je stvar što Žalbeno vijeće potvrđuje kako »RH nije bila saveznica u BiH, već u sukobu s njom«, te je i Blaškićeva kazna dokaz o umiješanosti Hrvatske u sukobe u srednjoj Bosni.

Dobra je stvar što nakon Blaškića više nikada niti jedna politika i niti jedan političar neće uspjeti umjesto sebe u zatvor poslati žrtveno janje. Loše je što je Blaškić na svojim leđima ponio križ Tuđman–Šušak–Bobanove odgovornosti, veći od onoga što su ga gospodari rata podigli za Herceg-Bosne na brdu Hum iznad Mostara, želeći valjda njime iskupiti svoje grijehe. Dok god ima glava koji misle da će i ubuduće biti moguće u ime križa i ispod njega nekažnjeno činiti zločine, Blaškićevo oslobađanje bit će tek veliki korak za njega, ali mali za pučanstvo.