Novi list: 04. 08. 2004.

Haška školarina

Piše: Branko Mijić

Po onoj kako »pametniji popušta« premijer Ivo Sanader odlučio je odustati od vlastite odluke da izravnom pogodbom američkoj tvrtki »Bechtel« dodijeli gradnju 37 kilometara autoceste dionice Dugopolje – Šestanovac. Dan prije ministarskih godišnjih odmora bit će raspisan javni natječaj, a glasnogovornik Ratko Maček tvrdi kako »ova Vlada želi sve poslove obavljati transparentno«.

Ma koliko ta otvorenost plemenito zvučala, količina Sanaderove transparentnosti u aferi koja je najjače do sada uzdrmala njegov kabinet bila je proporcionalna s do sada nezabilježenim pritiskom i osudom javnosti. Uz medije glavnu je ulogu odigrala probuđena oporba čiji je dvojac Račan – Čačić pokazao kako se mora djelovati kao korektiv vlasti želiš li se jednoga dana na nju ponovo vratiti. Budući da javni natječaj neće spriječiti Sanadera da posao svejedno povjeri »Bechtelu«, ostaje pitanje zašto si je premijer taj luksuz konfrontiranja s biračima dopustio kada je u startu mogao svoj naum ili obećanje provesti u djelo na način kako će to danas učiniti? Zato njegovo »udovoljavanje« zahtjevima javnosti nije nikakav dokaz velikodušnosti, već korak unazad od težih posljedica, poput, primjerice, logičnog odstupanja glavnih krivaca, ministara Žužula i Kalmete.

U Sanaderovu »transparentnost« uvjerili smo se opet jučer kada je nakratko primio generala Tihomira Blaškića daleko od nepoželjnih kamera koje bi mogle tome svjedočiti. Blaškića nitko iz HDZ-a i vlasti nije dočekao na aerodromu, pa se postavlja pitanje treba li premijeru nakon tajnih večera s »Bechtelom« i tajni susret s čovjekom koji je pravomoćno osuđen na devet godina zatvora? Ako treba, zašto se onda s njime nije otvoreno sastao već je to prepustio svome desnom ramenu za plakanje, Jadranki Kosor? Majka Tereza tom je prigodom ganutljivo obećala kako će pomoći njegovoj obitelji i da će Hrvatska »školovati djecu svih haških optuženika«! Istodobno, u Ministarstvu pravosuđa još uvijek nisu uspjeli izračunati koliko je ukupno državu stajala Blaškićeva obrana u više od osam godina. Prema nepotvrđenim podacima svojedobno je Ministarstvo obrane plaćalo odvjetniku Nobilu mjesečnu naknadu u visini 40 tisuća tadašnjih DEM, a mjesečna nakanda haških odvjetnika po službenoj dužnosti navodno je iznosila 40 tisuća američkih dolara. Ako tome pridodamo milijune dolara koji su isplaćeni za »lobiranje« pri Haškom sudu američkom odvjetniku Davidu Rivkinu, jasno je da su hrvatski porezni obveznici herojski obavili svoju dužnost da pomognu obrani haških optuženika. No zašto bi sada još morali i školovati njihovu djecu, a možda ne mogu ni svoju? Zašto bi finanicirali nasljednike Tute, Štele ili nekog trećeg osumnjičenika za ratni zločin u kojima su možda i sami stradali ili se to dogodilo njihovim bližnjim? Samo zato što je to transparentno u njihovo ime odlučila Jadranka Kosor?

»Svaka vlast kvari, a onaj koji teži apsolutnoj vlasti apsolutno je pokvaren«, netko je već davno rekao. Stoga uloga medija i oporbe na formiranje javnog mišljenja nikako ne smije prestati Sanaderovim rikvercom nakon »Bechtela«.