Novi list: 06. 08. 2004.

Neke nove »Oluje«

Piše: Branko Mijić

Što se to promijenilo da se hrvatska politička elita, nakon godina ignorancije, od predsjednika države, preko premijera i gotovo cijele Vlade, do predsjednika Sabora i mnogih drugih, kao što to uostalom priliči, konačno jučer odvažila u Knin?

Samo će zagriženi HDZ-ovci odgovor pronaći u činjenici da je Sanader zamijenio Račana, koji je za svog mandata bio znatno »državotvorniji« i »nacionalno osvješteniji« nego li ovaj za šest mjeseci. Naprosto, između Tuđmanovog veličanja »Oluje« kao krune hrvatske povijesti i kriminaliziranja Carle del Ponte za koju je to bilo tek puko etničko čišćenje, peti je kolovoza za državni vrh postao »neželjenim blagdanom« jer nisu znali odrediti njegovu pravu mjeru. Uzimajući kupaće gaćice i odlazeći na Brijune, ili se izgovarajući neodgodivim protokolarnim obvezama, prešutno se priznavalo da ta pobjeda ima i svoje drugo lice o kojemu se nije htjelo ili nije znalo javno prozboriti.

A to »problematično« jest činjenica da su, kao što to sada i HTV pučanstvu poručuje, »nakon veličanstvene vojne operacije počinjeni zločini u kojima je ubijeno 150 srpskih civila i spaljena sela, zbog čega se danas vode procesi pred Haškim sudom«. Priznajući konačno da se i u obrambenom ratu kakav je bio Domovinski čine ratni zločini, Hrvatska demokratski sazrijeva, kao i njezin državni vrh koji se uvijek iznova mora pokloniti grobovima onih koji su za nju dali sve. Također, zemlja koja želi u Europsku uniju ne smije dopustiti da se njezin najvažniji blagdan, a to dan pobjede jest, pretvara u seosko prelo na kojem se guslalo i klicalo »Juri i Bobanu«, svodeći tako Dan zahvalnosti na dernek najcrnjeg desničarskog šljama. Ili da, kao lani, glavni događaj bude otvaranje Vojnog ordinarijata u Zagrebu, takozvanih »Jezerinčevih dvora«, u koji je stučeno pet milijuna eura novca poreznih obveznika koji bi, da su uloženi u gospodarski razvoj Knina, zasigurno tom zaostalom kraju osigurali prosperitet o kojem i danas samo može sanjati.

Ma koliko se »Oluju« omalovažavalo pričama o tome kako je »Krajina pala u Beogradu« ili kako je bila »presudna pomoć Amerikanaca«, istinu o njoj znaju najbolje oni koji su u njoj sudjelovali, onih tisuću i pol ranjenih i sto sedamdeset poginulih. Oni su tih dana metastaze velikosrpstva, koje godinama nije uspjela zaustaviti cijela svjetska diplomacija, natjerali da se vrate u svoj vlastiti tumor, a on je, Slobodan Milošević, upravo tog 5. kolovoza počeo silaznu putanju svog bolesnog vladanja.

A to je dovoljan razlog za pijetet i dostojanstvenu svečanost na najvišoj državnoj razini. Što se tiče mračne strane tih kolovoških dana, i nju treba osvijetliti jer, pokazao je to i primjer Tihomira Blaškića, loša politika, a ne njezini borci, odveli su Hrvatsku u Haag.