Vjesnik: 06. 08. 2004.

Bošnjaci žele onemogućiti Blaškića da se pokloni ahmićkim žrtvama

Prema jednoj haaškoj anegdoti, Blaškiću se, kad je stigao u pritvor nakon izrečene presude o smanjenju kazne, obratio Slobodan Milošević i pitao ga: »Jel" mali, šta je bilo?«. Kad mu Blaškić, navodno, nije odgovorio, Milošević mu dobaci: »Ej, bre, mali, jesam ti rekao da ti nisi ništa kriv!«

KISELJAK/BRESTOVSKO - »Hvala na razumijevanju« rečenica je koju je u četvrtak, po dolasku u svoje rodno Brestovsko kod Kiseljaka, umirovljeni general i bivši haaški uznik Tihomir Blaškić izgovorio na kraju gotovo svakog obraćanja novinarima, rodbini i prijateljima. Premda je, kako je i sam rekao, bio »toliko sretan da ne zna bi li plakao ili vrištao«, svojom mirnoćom i staloženošću izdizao se iznad ozračja opće euforije koja je nakon njegovog povratka zahvatila srednju Bosnu.

»Bilo je krajnje vrijeme da se i nama dogodi nešto lijepo«, nije skrivao oduševljenje Šimo Vujica dok se od ranog jutra razapinjao od silnih obveza koje je sam sebi nametnuo, i koji nas je poveo do Samostana svete Klare, kod sestara klarisa koje su tijekom cijelog Blaškićeva uzništva s njim izmjenjivale vrlo zanimljivu korespondenciju.

Uvidom u ta pisma, neka je citirao i fra Karlo Kujundžić na središnjem Blaškićevu dočeku na Stadionu hrvatskih branitelja u Kiseljaku, postavlja se zanimljivo pitanje: je li Blaškić zapravo bio više predodređen za svećenika, nego za časnika vojske. »Ovako nešto ni svećenik ne bi mogao napisati«, vidno ganute govorile su sestre klarise čiju je posvećenost Bogu i Crkvi Blaškić u jednoj božićnoj čestitki nazvao »sebedarjem«.

»Čovjek koji ovako razmišlja ne može biti zločinac! Stoga, kad on ovih dana po izlasku iz pritvora govori o oprostu, mi smo uvjerene da su te riječi stvar njegove duboke vjere, da on to uistinu tako i misli«, kazuju nam. »Istina utemeljena na pravdi će uskrsnuti«, Blaškićeve su riječi koje su ovih dana dobile svoju potvrdu.

Tim porukama Blaškić nije oskudijevao ni u svojim prvim javnim obraćanjima po dolasku u rodni kraj. »Pravda će pobijediti tek onoga trenutka kada svi odgovorni za zločine budu procesuirani, dakle i oni koji su odgovorni za ahmićke i sve druge zločine«, izjavio je Blaškić novinarima prije nego što je sa suprugom Ratkom i troje djece ušao u rodnu kuću u koju je, kako je rekao, »utkano sto puta više suza« njegove supruge dok su razgovarali i dijelili svoju nemoć, »nego što je utkano materijala«.

Na ulasku u Brestovsko, Blaškića je dočekala visoko iznad ceste postavljena poruka: »Dobro došao generale«. Marinko Bilan, »zadužen« za taj segment organizacije dočeka, ispričao nam je da je prije osam i pol godina, kad je Blaškić otišao u Haag, svojevoljno, o vlastitu trošku cvijećem zasadio područje iznad kojeg se vijori pozdravna poruka najpoznatijem stanovniku Brestovskog. »Svake sam godine ponovo sadio cvijeće i obrađivao zemljište, i nije mi žao nijedne kune koju sam potrošio«, govori Bilan dok iz njegovih riječi izbija olakšanje zbog Blaškićevog povratka. Mogla se čuti i poneka anegdota iz posljednjih Blaškićevih uzničkih dana. Primjerice, prisjeća se Bilan koji je bio i u Haagu - kad je Blaškić došao u pritvor nakon izrečene presude kojom je bio praktički oslobođen, obratio mu se Slobodan Milošević i pitao ga, ne skidajući pogled s knjige koju je čitao: »Jel, mali, šta je bilo?« Kad mu Blaškić, navodno, nije odgovorio, ne skrivajući osmijeh Milošević mu odgovori: »Ej, bre, mali, jesam ti rekao da ti nisi ništa kriv!«

Od Blaškića su se mogle čuti samo riječi opraštanja i okrenutosti budućnosti. Izgovorio ih je u Brestovskom, a i nekoliko sati kasnije pred desetak tisuća ljudi na Stadionu hrvatskih branitelja. Kao da su se uvažavale te njegove riječi, ni u Brestovskom ni u Kiseljaku nije bilo nikakve stranačke ikonografije, političari, pa ni vjerski dužnosnici nisu ga pohodili.

Zanimljivo, po pričama mještana Brestovskog, u slavlju su prednjačili »oni« (nisu htjeli imenovati nikoga!) koji su najglasnije slavili njegovu prvostupanjsku presudu. Vjerojatno poštujući Blaškićevu »retoriku oprosta«, na dočeku u Kiseljaku nije nastupio Thompson ispričavajući se i najavljujući nastup »kad god Blaškić to zaželi«. No, prema tvrdnjama odvjetnika Ante Nobila, Thompson nije nastupio, jer »Blaškić to nije želio«.

U Kiseljaku nije bilo ni Bošnjaka, premda mnogi s odobravanjem gledaju na Blaškićeve riječi o potrebi »traženja oprosta za zločin u Ahmićima«. U Kiseljaku zasigurno nije bio ni Elvedin Kermo, predsjednik udruženja žrtava rata »16. travanj 1994.« iz Ahmića, koji se u četvrtak oglasio priopćenjem u kojem zahtijeva da se Blaškiću »iz sigurnosnih razloga« onemogući dolazak u Ahmiće na »poklon žrtvama tamošnjeg zločina« za koji, presudom je to utvrđeno, Blaškić ipak nije bio kriv. U Kiseljaku zasigurno nije bilo ni onih nekoliko hadezeovskih lokalnih moćnika iz Viteza koji su se na sastanku svih ogranaka HDZ-a u srijedu navečer suprotstavili Blaškićevoj želji da dođe u Ahmiće, »jer još nije vrijeme za to«.

Zato Blaškić u četvrtak nije otišao u Ahmiće. Otišao je »samo« do spomenika hrvatskim žrtvama bošnjačkog zločina u Križančevu Selu, gdje im se je poklonio. No, kako je rekao u Brestovskom, Blaškić će otići u Ahmiće i izdići se iznad »trijumfa bilo čijih stranačkih ili drugih interesa«.

Željko Garmaz, Maja Sajler