Usaljene u svom bogatstvu, čini se da političare nikada manje nije zanimao salus populi (blagostanje naroda). Tako je malo ljudi od mandata koji su odani nekoj ideji i nekoj vrijednosti. Nema više braće Radića koja bi vjerovala u etičku viziju razvoja Hrvatske. Sanaderova Vlada želi do jeseni pronaći čarobnu strategiju ekonomskog (pre)skoka. Nju će možda Ante Babić od nekuda i prepisati, ali će je biti teško provesti jer njezina primjena zahtijeva radikalnu izmjenu političke paradigme.

Rješenje je tako jednostavno - odricanje političara od vlastitih povlastica u korist pravednijeg sustava. Međutim, time bi otpala njihova motiviranost za bavljenje politikom, koja nije služenje narodu nego stranci. Čemu ulizivanje lideru ako to ne rezultira osobnim bogaćenjem? Bivša je vlast osuđivala prijašnju vlast zbog činjenice da su njezini ministri i privrženici držali ključne nadzorne i upravne odbore državnih tvrtki. Potom su se njima omastili i njezini dužnosnici, da bi sada i hadezeovsko birokratsko jato sletjelo na ta ista mjesta. Budući da je liderocentrizam važniji od nacionalnog napretka, bivše tajnice postaju ministrice i slično. Nema onda te strategije razvoja koja takvo ponašanje može ukalkulirati u brži gospodarski pomak.

HDZ bi kao demokršćanska stranka morala imati sluha za ono što je govorio i govori nadbiskup i kardinal Josip Bozanić kako se u nas "dobrota tumači kao izraz nezrelosti". Kao pragmatičan političar Ivo Sanader može povlačiti i korektne upravljačke poteze, ali on ne može srušiti mrežu političkog nepotizma koja dolazi sa svakom vlašću i za koju je kadrovski dijelom i sam odgovoran, bez obzira što svaki ministar popunjava svoj resor vlastitim "odanicima". Američki sociolog Edward Banfield je 1958. prokazao ovu pojavu kao amoralni familizam. To znači da se ljudi, a poglavito političari, u takvom društvu ponašaju po matrici vlastitog materijalnog bogaćenja i stjecanja probitaka za svoju obitelj u što kraćem roku.

Prva od njegovih 17 teza govori kako u društvu amoralnog familizma nitko neće zastupati interese zajednice ako to nije u njegovu osobnom interesu. Ona je ključna i za hrvatsko društvo u kojem oni koji su plaćeni da se bave promišljanjem i zaštitom općeg ekonomskog dobra ne žele maknuti prstom ako ne dobiju svoj interesni postotak. U staroj Grčkoj su se ljudi koji su se bavili općim dobrom nazivali građanima, a oni koji su se bavili privatnim stvarima - idiotima. Danas su ti ideali dijametralno suprotni - idiotima se nazivaju oni kojima je na srcu blagostanje svih ljudi, a politički građani postaju samo oni koji su u stanju prisvojiti što veći dio proračunskog ili prljavog novca.

Što mogu u svemu tomu učiniti obični građani? Tim se pitanjem desetak godina sustavno bavio dr. Gojko Bežovan iz Runovića kraj Imotskog, profesor socijalne politike na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (Studijski centar socijalnog rada). Kruna njegova istraživanja je upravo ovih dana izdana knjiga "Civilno društvo". Kao nepristrani znanstvenik, što i jest aksiom svakog znanstvenika, on je ocijenio fenomen amoralnog familizma u Hrvatskoj kao rak-ranu hrvatskog društva. Prepoznaje ga u tendencijama kolonizacije državne uprave i javnih poduzeća stranački lojalnim osobama, što predstavlja osnovu umreženog klijentelizma i institucionalizirane korupcije. "U društvima obilježenim sindromom amoralnog familizma nove se vlade očito ustanovljuju samo za jedan mandat kako bi se zbrinulo članove stranke, prijatelje i rodbinu, obračunalo s neistomišljenicima, zagospodarilo javnim životom i priskrbilo materijalne koristi u različitim dobrima za ostatak života."

Ono što posebno zabrinjava je činjenica da "društvo prožeto praksom amoralnog familizma nema izgrađenu javnost o važnim pitanjima i problemima razvoja". Na koncu konca, je li moguće pomoći hrvatskim građanima i koliko si oni mogu sami pomoći ako imaju više povjerenja u "državotvorno civilno društvo" od "donjeg" civilnog društva, tj. onog koji sami organiziraju odozdo? To se zadnjih godina ipak mijenja na bolje. Još 1992. godine bilo je 611 državnih organizacija naprama 256 udruženja građana, a danas ih ima već 24.940. Međutim, njihov je utjecaj veći u artikuliranju posebnog nego općeg dobra koje je i dalje u financijskim rukama Vlade. Što znači da "gornje" civilno društvo može potpasti pod utjecaj politike kao "amoralne familije".