No, porezna reforma, koju Vlada već mjesecima obećava a samo je prolongira, trebala bi biti tek jedan od bitnih zahvata u hrvatski gospodarski rašomon. Nije da u Hrvatskoj nema dobrih i perspektivnih poduzetnika, kako malih tako i srednjih i velikih, niti tko može poreći da od 2000. godine polako ne napredujemo. Međutim, pitanje je dokle. Mnogi problemi u privatizaciji, u restrukturiranju gospodarstva te tehnološki zastarjelim i nekonkurentnim tvrtkama u brojnim djelatnostima koje se, na ovaj ili onaj način, »šlepaju« uz državu kad-tad će nas zaskočiti (pa će opet najviše »nadrljati« najnezaštićeniji – radnici) ako Vlada ne učini ono najbitnije – utre put u dugoročnu reformu gospodarstva, a onda i društva u cjelini.

Kako je to političko pitanje, za to treba imati i političke petlje. OK, kažu sindikalci. Sklopimo socijalni pakt države, poslodavaca i radnika, ali prije toga definirajmo što hoćemo (traži se strategija i vizija) i ponečega se, radi zajedničkog dobra, odreknimo svi a ne samo radnici. Recept je oproban. Nije ga primijenila samo Irska, na koju se toliko u posljednje vrijeme pozivamo, nego i Njemačka nakon Drugog svjetskog rata da bi plodove zajedničkog odricanja Nijemci počeli osjećati tek krajem pedesetih i početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća.

Ali u Hrvatskoj su svi dosadašnji pokušaji da se sklopi socijalni pakt propali upravo zbog toga što nijedna vlast do sada nije imala političke petlje do kraja se upustiti u takvo nešto. Nešto zbog toga što je linijom manjeg otpora za politički probitak jednostavnije kupovati socijalni mir posezanjem u proračun i tako gasiti moguće požare, nešto zbog nevoljkosti političke klase da se i sama povinuje restrikcijama koje je voljna nametnuti radnicima. Ima i treći razlog. Cijeli bi se projekt trebao nasloniti na neku od hrvatskih »ekonomskih škola«. Pitanje je tko bi se od ekonomista htio u to upustiti i bi li ga Vlada (čitaj: vladajuća politika) bila voljna »slušati i slijediti«.

Sat otkucava. Vrlo bi nam se brzo moglo dogoditi da se više nećemo moći hvaliti kako imamo plaće ili BDP veći od većine tranzicijskih zemalja, uključujući tu i one netom ušle u EU. Mnoge od tih zemalja, prije svih Estonija, Češka, Slovačka i Mađarska, u vrtlogu su mijena koje im svakog dana donose sve bolje rezultate i samo je pitanje vremena kada će nas prestići. Hrvatska i dalje živi na staroj slavi sa starim kodom, u uvjerenju da će se stvari jednog dana same posložiti. A neće. Zvali to neoliberalizmom ili bilo kako drukčije, potreban je rez u samo tkivo društva (gospodarstvo posebno), ali takav da mu cijenu ne plate samo radnici koji bi, kao i svi ostali u društvu, trebali jasno znati dokle će se i za što odricati. Imamo li mi uopće nekog poput Konrada Adenauera ili Margaret Thatcher koji bi svojim autoritetom, snagom i odlučnošću stali na čelo takvih promjena?