Odgovornost za gospodarsku politiku zemlje, odnosno za rezultate vođenja nacionalnog gospodarstva i države teško je mjerljiva kategorija, jer brojne okolnosti — društvene, političke, resursne i ine — relativiziraju taj pojam. Međutim, suočiti se s odgovornošću bitno je zbog budućnosti kako bi se ispravile pogreške prošlosti i izbjegle nove u sadašnjosti. Upravo u tom kontekstu želim raspravljati.

Naime, držim da je nužno, nakon desetak godina mirnodopskog života u oslobođenoj državi, zbrojiti rezultate i izvesti zaključke. Uvjeren sam da je taj pothvat moguć i zbog činjenice što je u proteklih deset godina bio stalno u primjeni gospodarski obrazac čiji su temelji udareni takozvanim stabilizacijskim programom iz jeseni 1993. godine. U rečenom razdoblju gospodarski je rast, kao univerzalni kriterij uspješnosti, ostvaren u Hrvatskoj prosječnom svjetskom dinamikom, no sa stajališta nacionalnih potreba taj je rast bio neoptimalan, budući da se stopa nezaposlenosti stalno kretala na razini od preko 20 posto aktivnog stanovništva. Trgovinska bilanca zemlje s inozemstvom u istom je razdoblju od pozitivnih vrijednosti uronila u milijardske dolarske deficite, domaće je tržište izgubljeno, a izvozno nije osvojeno. Zaokret od izvoznog prema uvoznom gospodarstvu rezultirao je i inodugom koji je od 3 milijarde dolara u 1994. godini narastao na 24 milijarde dolara u 2004. godini ili od 20 posto udjela u BDP na 80 posto udjela.

Ono o čemu se u Stabilizacijskom programu govorilo kao središnjem motivu — od privatizacije preko stabilizacije do investicija, a time i titularnog vlasništva — gotovo je u potpunosti zakazalo. Privatizacija je pervertirala u špekulaciju, investicije u proizvodnju izostale, a poduzetničke motivacije domaćih ulagača završile su kao tajkunizacija. Domaće uštede pretvorene su u pologe za inozaduženja, što je dovelo do eksplozije potrošnje temeljene na uvozu. Tome trendu priključila se i država spektakularnim infrastrukturnim investicijama, što je u dovelo do ekspanzije inozemnog duga. Na kraju je program stabilizacije reduciran na stabilizaciju cijena i tečaja.

Nasuprot neprijeporno negativnim posljedicama, u realnom gospodarstvu stabilizacijski je program imao izrazito pozitivne rezultate u financijskom dijelu. Financijski je sustav konsolidiran, štednja je bila u konstantnom rastu, a kamatne stope u padu, dok je tečaj kune pokazao iznimnu stabilnost. Kada govorimo o odgovornosti u odnosu na protekle događaje i koncept stabilizacije, odmah se nameću neka pitanja. Prvo, zbog čega već u prvoj fazi provedbe programa, kada je skršena hiperinflacija, nije pokrenut razvoj? Odgovor na to pitanje nije jednoznačan! Siguran sam, međutim, kako se dogmatski vjerovalo u takozvani stabilan makroekonomski okvir (cijene, tečaj, kamata) kao dostatan instrument regulacije i motivaciju koju on otvara poduzetništvu. Gajeći tu iluziju, HDZ-ova vlada Zlatka Mateše omogućila je isključivo tajkunsku privatizaciju, sanaciju banaka i njihovu prodaju stranim vlasnicima. Nelikvidnost globalnog sustava, enormna nezaposlenost i propast proizvodnih tvrtki ta je vlada uvrstila u rubriku kolateralnih šteta. Pod teretom pak njihove (ne)odgovornosti koalicijska vlada Ivice Račana, na opće zaprepaštenje stručne javnosti, nastavila je striktnu primjenu istog programa. Problem nelikvidnosti ta je vlada riješila zaduživanjem u inozemstvu i likvidacijom brojnih tvrtki, te stvaranjem enormne nezaposlenosti. U tim okolnostima neki su procesi ipak išli objektivno u prilog opciji razvoja. Jačanjem bankovnog kredibiliteta i eurizacijom, skrivena devizna štednja građana kanalizirana je na bankovne račune i taj je kapital postao raspoloživ. Pritisnuta nezaposlenošću, Vlada je pribjegla keynesijanskom rješnju, odnosno javnim radovima, ali nekontrolirano, ne shvaćajući da to radi u otvorenoj eknomiji, što je pokrenulo neobuzdanu potrošnju i inozaduživanje. Dezinvestiranje domaće proizvodnje je nastavljeno, ali usporedno i rast općeg zaduženja građana i države. Ovdje se otvara pitanje: zašto poučena lošim iskustvom prethodne vlade, Račanova vlada nije pokrenula ravnomjerni gospodarski razvoj, dakle investicije i u gospodarstvo i u infrastrukturu s manjim ambicijama na drugom sektoru? Zaključak se sam nameće: u nedostatku vlastitog programa, toj vladi je preostala jedino kompilacija prethodnog. Stoga je moguće zaključiti kako je odgovornost dviju posljednjih vlada kumulirajuća i kako je akutalna vlada naslijedila sva njihovom politikom stvorena opterećenja. Njezin odgovor na probleme stoga ostaje jedino radikalan prekid sa stabilizacijskim programom i prijelaz na blagi (suptilni) koncet regulacije, za što joj javno-privatni koncept vlasništva i poduzetničke zone pružaju početnu nadu, ali je neizvedivo bez širih koncepcijskih i sustavnih zahvata.