Novi list: 09. 09. 2004.
Kakav je tretman zaslužio Sabor
Piše: Neven Šantić
Svojedobno se i Zlatko Tomčić osvrnuo na marginalan položaj predsjednika Sabora kako to ovih dana čini i Vladimir Šeks. Paradoksalno, ali i to je već pomak u percepciji uloge Sabora u hrvatskom političkom životu. Naime, od 1990. do 2000. godine prvi ljudi Sabora, na čelu s »upečatljivim« Nedjeljkom Mihanovićem, pristajali su na d
rugorazrednu ulogu i nikada se nisu žalili što su »u kutu, nikome na putu«. Onoga trenutka kada na to nisu bili spremni, kada su željeli »ugrabiti« dio moći koju im je davao čak i (polu)predsjednički politički sustav, ekspresno su smijenjeni kao Mesić i Manolić, čelnici Zastupničkog i Županijskog doma Sabora, 1994. godine.No, očito, Šeks nije zadovoljan. Na neki način smatra da su demokratizacija politike nakon 2000. godine i preciziranje mjesta Sabora u ustavnim promjenama u medijima krivo shvaćeni, te da se hrvatskim parlamentom televizija, posebno HTV, i novine ne bave na način na koji bi trebalo, podcjenjujući tako ovu instituciju. Pustimo sada na stranu način na koji Šeks i dio političkog vrha govore o medijima i njihovom radu (o tome na drugom mje
stu), uvažimo i to da su i novinari i uprave medijskih kuća od krvi i mesa pa mogu griješiti u svom pristupu, zanemarimo i opći društveni kontekst gdje se na svim područjima, uključujući tu naravno i politiku i novinarstvo, ponekad olako rasprodaje profesionalizam radi kratkotrajnog efekta...O svemu se tome može pričati kada se govori o pitanju koje je pokrenuo predsjednik Sabora, ali ne bi škodilo i kada bi svih 152 zastupnika malo razmislilo o svom radu, o onome što oni čine, a što bi mogli činiti da hrvatski parlament u cjelini zrači onom snagom kako bi to htjeli njegovi čelnici, pa da shodno tome privuče medijsku pozornost. Jer, tu se ne radi samo o slikanju u protokolarne svrhe, niti o primanju visokih uzvanika iz inozemstva te posjetima stranim državama, a što bi mediji trebali biti dužni barem registrirati. Ovdje je riječ o saborskom političkom radu koji danas nije ni približno onakav kakav bi trebao biti.
O parlamentima i inače vlada fama. Već desetljećima njihov je utjecaj u padu, što se čini i logičnim kada vidimo dinamičnost procesa u suvremenim društvima u kojima mnoge odluke treba donositi praktički dnevno. Tu je izvršna vlast u prednosti, pa je na neki način u razvijenim demokracijama parlament potisnula u drugi plan. No, nije i zamro. Š
toviše, intenzivno se traga za modalitetima da parlamenti kao zakonodavna tijela, što je njihova prvenstvena uloga, podijele i brojne ovlasti s vladama, postavljajući se u poziciju sukreatora politike, ali i njenog kontrolora.Do toga, nažalost, Hrvatski sabor još nije stigao. Mnoge su važne odluke u njemu donesene na granici kvoruma iako su od nacionalnog interesa, parlamentarni odbori nikako da se nametnu kao kreatori zakonskih akata već najčešće kaskaju za Vladom i drugim predlagačima, na prste jedn
e ruke bi se mogli nabrojiti zastupnici koji su u stanju formulirati i napisati zakonski prijedlog, svojim pristupom zastupnici su se praktički sveli na servis Vlade, odnosno mašineriju za glasovanje... Najbolji je primjer za sve to izglasavanje Zakona o sigurnosti prometa na cestama. Zastupnici su »podvili rep« nakon što je »podviknuo« premijer Sanader i odustali od svoje ideje o 0,3 promila. Sada, ako Vlada odluči to promijeniti, opet će »postupiti po naređenju«. Da su bili uporni u svom stavu, sada ne bi ni trebalo razmišljati o promjeni Zakona, a ukupni ugled Sabora i sporna televizijska minutaža bi svakako bili veći nego što je to sada slučaj. Eto, i u tome (vlastitom) grmu leži zec.