Trebalo je najmanje desetak godina sumnje da i unutar policije postoje »jataci« koji za novce prikrivaju kriminal i ometaju istrage da bi konačno jedna skupina bila uhićena. Ono što se, ne šapatom, prepričavalo i prepričava po ulicama, ono o čemu se pisalo u brojnim novinskim tekstovima koji su se bavili različitim kriminalnim djelima s dobro poznatim akterima, naime da postoje »neuhvatljivi« moćnici s dobrim vezama koji će se na kraju izvući iz svake situacije, nakon ove je akcije postalo upitno.

Bio je doista posljednji čas da se hrvatskim građanima, pomalo već i malodušnim zbog činjenice da pored silnog kriminala kojeg vide oko sebe nitko ozbiljno ne odgovara, i praktično demonstrira da je državni aparat u stanju funkcionirati. Bivši visokopozicionirani policajci iz Odjela za gospodarski kriminalitet zagrebačke policije koji su godinama primali mito i odavali službene tajne završili su iza brave, što budi nadu da će se »provjetravanje« svih državnih, a ne samo policijskih, »odaja« u kojima caruje korupcija nastaviti.

Osim građana, koji su se gotovo već navikli na ulogu »ludog i zbunjenog« u pričama o korupciji pa im ovakav jedan konkretan slučaj otkrivanja kriminala dođe kao liječenje otvorenih rana, profitirati bi mogla i policija. Želi li biti ugledna institucija kojoj narod vjeruje, policija bi prva trebala pozdraviti ovu i slične akcije, ne mireći se sa svojim bolesnim tkivom dok i jedan korumpirani policajac ne bude »izvan službe«. Umanjivanjem problema, i u najboljoj namjeri da se tobože ne ocrni čitava policija, neće se daleko stići. Jer, svaki korumpirani državni dužnosnik, pa tako i policajac, ima svoje ime i prezime. Ne postoji kolektivna krivnja koja bi na stup srama izvela one koji svoj posao rade časno. Naprotiv, spremnošću policije da čisti u svojim redovima samo može porasti povjerenje u nju da će biti u stanju provoditi zakon.

Otkrivanjem korupcije može, također, profitirati i država. Po tom parametru, naime, u svjetskim relacijama ne stojimo sjajno. Ako će i biti teško u dogledno vrijeme, ako ikada uopće, do kraja suzbiti takozvanu sitnu korupciju koja najčešće ne uzrokuje veću društvenu štetu, ogroman je prostor za njeno suzbijanje tamo gdje podriva samo društvo, kao što je to slučaj zagrebačkih policajaca, relativizirajući pojmove kao što su pravda i pravna država. A tu se skuplja najveći broj bodova koji Hrvatsku mogu približiti najboljima, demokratski najrazvijenijima, na svjetskoj listi raširenosti korupcije.

Valja se kloniti euforije. Bilo bi doduše lijepo čuti da je zagrebački slučaj označio definitivnu objavu rata korupciji u kojem nitko tko je kriv neće biti amnestiran. No, da bi put ozdravljenja hrvatskog društva od ovog tipa kriminala (svojevrsnog društvenog karcinoma) bio dugoročno izvjestan, moguću hajku i kampanju, u kojoj se brzo sagori a pritom stradaju i nevini, valja zamijeniti sustavnim pristupom u kojem će razotkrivanje sličnih slučajeva biti najnormalnija stvar na svijetu.