Vjesnik: 14. 09. 2004.

Sudačke odluke tjeraju svjedoke

Slučaj Vučković-Košutić-Petrač još je jedan od poznatijih slučajeva (uz slučaj Canjuga-Batarelo i Bago-Granić) da sud odbija procesne zahtjeve Državnog odvjetništva/ Ipak, dokazi protiv osoba u prijašnjim istražnim zahtjevima pokazali su se zakonitima pa je u žalbenom postupku izvanraspravno vijeće ipak stalo na stranu tužiteljstva

ZAGREB – Ured za suzbijanje organiziranog kriminala (Uskok) u ponedjeljak je podnio istražnom odjelu Županijskog suda u Zagrebu istražni zahtjev protiv Bože Vučkovića, Zorana Košutića i Hrvoja Petrača. Riječ je o postupku koji je pokrenut u petak, 10. rujna, privođenjem u pritvor Vučkovića i Košutića, bivših načelnika Policijske uprave zagrebačke u Odjelu gospodarskog kriminaliteta. Petrač, koji je od prije u bijegu, u istražnom se zahtjevu nalazi kao ključna osoba kojom se dokazuje nezakonitost rada dvojice policajaca. Dežurni sudac Županijskog suda u Zagrebu Krešimir Devčić odbacio je zahtjev Uskoka i istog dana odlučio o puštanju Vučkovića i Košutića iz pritvora.

Nakon slučaja Bago-Granić, a još prije nakon slučaja Canjuga-Batarelo, to je treći slučaj (od većih i u javnosti posebno praćenih) u kojima su suci odbili procesne zahtjeve Državnog odvjetništva. Ta serija »odbijenica« pokreće nekoliko pravnih pitanja.

Je li Uskok, i Državno odvjetništvo općenito, u stanju dostaviti sudu spis kojem se neće naći zamjerke? Što skrivaju tužitelji podnoseći istražne i pritvorske zahtjeve sudu da im zahtjevi propadaju? Ne traži li sud, negativnim rješenjima na te zahtjeve, od Državnog odvjetništva da na stol baci baš sve dokaze koje u nekom slučaju ima?

Komentar glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića, kao ni odgovore na pitanja iz posljednjeg slučaja, nije moguće dobiti. »Nisam ovlašten komentirati sudske odluke«, rezolutan je Bajić.

Međutim, u nekim se prijašnjim slučajevima može naći određena povezanost.

Prva je da su se dokazi protiv osoba spomenutih u istražnim zahtjevima pokazali zakonitima pa je u žalbenom postupku izvanraspravno vijeće (u težim slučajevima Vrhovni sud) ipak stalo na stranu tužiteljstva. Istina, s nekoliko mjeseci zakašnjenja, dok se procedura provela.

Druga je da su, nakon početnih peripetija izazvanih odlukama istražnih sudaca, kazneni postupci ipak pokrenuti. No, u javnosti je ostao dojam da Bajić i njegova ekipa rade »dobro« tek kad ih sud na to natjera (Canjuga-Batarelo) odnosno da se predmet razvodni (Granić-Bago).

Treća je golem rad uložen u pripremu predmeta i jednostavnost kojom je (kao u u slučaju Vučković-Košutić-Petrač) odbijen zahtjev za pritvorom. Naime, odmah po odluci suca Devčića, novine su objavile detalje. Dakle, Uskok je tražio pritvor samo zbog mogućeg utjecaja na svjedoke koje je trebalo ispitati u roku petnaestak dana. Već u prvim reagiranjima na javnu objavu policijskog privođenja od svjedočenja je odustao Dobrivoj Keber, a njegov »primjer« slijedilo je još nekoliko svjedoka.

Ta činjenica stavlja upitnik na tvrdnju suca Devčića da je zahtjev tužiteljstva zbog zaštite svjedoka besmislen, jer je riječ o djelima nad kojima (nekima od njih) visi i zastara. Iako to ne priznaju, u tužiteljstvu su dosta obeshrabreni zbog takva sudačkog stava. Jer, sjajna suradnja tužiteljstva i policije u tom predmetu propala je zato što je sudac ustvrdio da su višegodišnja istraga, poduzete mjere nadzora, prisluškivanja telefona i drugo samo otvarali sve nova i nova nedjela optuženika. A za njih je trebalo saslušavati i nove svjedoke. Nastup svjedoka pred tužiteljima, a kasnije i pred sudom, upitan je zbog straha tih ljudi izazvanog činjenicom da su osumnjičenici na slobodi.

Svjedoci su ključ nalaza da je spomenuti Keber prihvatio platiti 6000 eura za dostavu policijskog materijala o njemu. Svjedočenje je nužni dokaz i u slučaju Autocentra Merkur, od čije je rukovodne osobe Hrvoje Petrač zatražio 150.000 eura kako protiv njega ne bi bila poduzeta kriminalistička obrada s prepratom istražnom sucu. Na sličan način su Vučković i Košutić, navodno, tražili od tadašnjeg direktora Croatia busa 150.000 njemačkih maraka kako bi se slučaj u policiji zataškao i razvodnio.

Sve to je, usporednom kontrolom obiteljskih računa osumnjičenih Vučkovića i Košutića, potkrijepljeno i nalazom da su oni raspolagali i trošili novac daleko veći od njihovih policijskih plaća.

Detalji iz cijelog spisa, do kojih je Vjesnik došao slučajno raspitujući se isključivo za pravnu stranu slučajeva u kojima istražni nalaz Državnog odvjetništva pada na nadležnom sudu, dovode u sumnju sudačku odluku. Već oskudni popis osoba i tvrtki »koje su u igri« pokazuje veličinu igrača obuhvaćenih predmetom. Njihova »medijska« slika upućuje na veze u sistemu i u podzemlju toga sustava koje im omogućuju da se bave rabotom koja u nekom trenutku potpadne pod kaznenu sumnju. A to onda, htjeli-ne htjeli, baca i sjenu na sudske odluke kojima se stopira akcija tužiteljstva da se takvim sudionicima gospodarskog i policijskog miljea, u dijelu koji se bori protiv privrednog kriminala stane na kraj.

Vlado Rajić