Vjesnik: 17. 09. 2004.
Haag je na slobodu puštao i one za koje su jamčili drugi optuženici
Prvi optuženik koji je pušten na privremenu slobodu bio je Milan Simić, za kojega je jamčila vlada RS, na čijem teritoriju su se u tom trenutku nalazili deseci haaških optuženika, uključujući Karadžića i Mladića/ Sud je pustio i Biljanu Plavšić, bivšu blisku Karadžićevu suradnicu
, za koju je jamčila srbijanska vlada, a Milan Milutinović, protiv kojega je već bila podignuta javna optužnica, još je bio predsjednik SrbijeZAGREB – Ivan Čermak i Mladen Markač, dvojica hrvatskih generala koji su početkom travnja dragovoljno otišli u haaški pritvor, ipak neće, barem kako sada stvari stoje, početak suđenja čekati na slobodi. Prvi zahtjev za privremenim puštanjem Markača i Čermaka na slobodu odbijen je jer je haaško tužiteljstvo svoju suglasnost uvjetovalo dodatnim razgovorom optuženika s
tužiteljima. Kada su ti intervjui obavljeni, činilo se da će njihov privremeni izlazak na slobodu biti samo pitanje vremena, da bi sudsko vijeće na kraju odbilo i ponovljeni zahtjev, i to uz nevjerojatno objašnjenje da Markač i Čermak ne mogu na slobodu stoga što Hrvatska nedovoljno surađuje s Haaškim sudom.Pritom se, naravno, u prvi plan ističe da Hrvatska još nije osigurala predaju generala Ante Gotovine. Govori se i o (sada) dvosmislenom stavu tužiteljstva (kod prvog zahtjeva tužiteljstvo je bilo nedvosmisleno protiv privremenog puštanja) te o primjetno ohrabrujućem poboljšanju razine suradnje Hrvatske s Haaškim sudom, ali je zahtjev dvojice generala ipak odbijen.
Obrazloženje samo po sebi, dakle promatrano izolirano od drugih haaških slučajeva, možda i može djelovati logično i razložno, ali je u stvarnosti upravo nevjerojatno. Prije svega stoga što su na privremenu slobodu izlazili optuženici za koje su jamčile vlade zemalja na čelu kojih su u tom trenutku bili haaški optuženici.
Upravo to se dogodilo u slučaju Biljane Plavšić, bivše bliske suradnice Radovana Karadžića, za koju je jamčila srbijanska vlada, a Milan Milutinović, protiv kojega je tada već bila podignuta javna optužnica, još je bio predsjednik Srbije. Da ne govorimo da su haaški optuženici obavljali i razne druge odgovorne dužnosti, i vojne i političke.
Uostalom, prvi optuženik koji je pušten na privremenu slobodu do početka suđenja bio je Milan Simić, za kojega je jamčila vlada Republike Srpske, na čijem teritoriju su se u tom trenutku nalazili deseci haaških optuženika, uključujući Radovana Karadžića i Ratka Mladića. Dvije godine kasnije, opet zahvaljujući jamstvima vlade Republike Srpske, na slobodu do početka suđenja pušteni su Miroslav Tadić i Simo Zarić.
Haaškom sudu donoseći tu odluku nije smetalo čak ni to što je Simić bio optužen da je, dok je bio na privremenoj slobodi, podmićivao i zastrašivao svjedoke te ih navodio na lažno svjedočenje.
Haaško tužiteljstvo je, baveći se tim pitanjem, ustvrdilo da je Simić jednom pucao u zrak iz vatrenog oružja, s namjerom zastrašivanja svjedoka te da je svjedoku, u zamjenu za lažno svjedočenje, nudio novac, zaposlenje i besplatan stan.
Na privremenu slobodu je pušten, na primjer, i bivši general JNA Pavle Strugar koji se, navodno zbog liječenja, nije vratio u Haag do predviđenoga datuma, pa mu je početak suđenja morao biti odgođen. Inače, temeljni preduvjet za nečije puštanje na privremenu slobodu je dragovoljna predaja i jamstva vlasti zemlje u kojoj će optuženik boraviti čekajući početak suđenja.
Haaški je sud, dakle, u nekim slučajevima bio više nego fleksibilan. Posebno ako se navedene odluke usporede s početnim stavom da na privremenu slobodu ne može nitko, pa je, na primjer, general Tihomir Blaškić početak suđenja čekao u pritvoru, iako se dragovoljno stavio na raspolaganje Haaškomu sudu. Ako se u Blaškićevu slučaju može reći da je suđenje čekao u pritvoru zato što je praksa privremenog puštanja na slobodu uvedena tek kasnije, za produljenje pritvora Čermaku i Markaču tek treba naći neko obrazloženje.
Ivan Šabić