Vjesnik: 25. 09. 2004.

Solana kao vatrogasac

Europa ima velikih problema s donošenjem ustava, a Romano Prodi čak govori i o mogućnosti raspada Unije. Komu baš sada trebaju slovenski cirkusi i situacija da Javier Solana treba u Ljubljani gasiti vatru, umjesto da Sloveniju i Hrvatsku istakne kao primjere u regiji

Jurica Körbrel

Sramotno ponašanje naših susjeda Slovenaca pokazuje da balkanski sindromi još, nažalost, žive i kod onih koji su se izborili za svoje mjesto u Europi. Tužni, uvijek gotovo identični predizborni scenarij, u kojem se Slovenci natječu kako će više pokazati zube Hrvatima, rezultirao je ovaj put upadom slovenskih državljana na hrvatski teritorij i zgražanjem što je hrvatska policija radila svoj posao.

Nije, naravno, čudno kada građani pokušaju ilegalno preći tuđu granicu. Toga je bilo, ima, i bit će uvijek. Čudno je i krajnje neprihvatljivo kada najviši politički dužnosnici jedne zemlje, ovaj put Slovenije, brane takvo ponašanje. I okrivljuju drugu stranu, Hrvate, što su postupili po zakonu. Pa što su trebali? Dočekati Slovence s kremšnitama i ponuditi im da možda krenu i prema Jelačić placu.

To je sve takva farsa da i u balkanskom karuselu izgleda suludo. Ako Slovenci na svojoj unutarnjopolitičkoj sceni ne mogu naći ništa pametnije nego izazivati incidente u Hrvatskoj to je žalosno. I pokazuje onima koji su imali čast živjeti u zajedničkoj državi koja je neslavno propala da ono što južnije, to tužnije nije uvijek pravilo.

Slovensko ponašanje već dulje vrijeme ne izaziva prevelike simpatije ni unutar Europske unije. Bruxelleski diplomati svjesni su činjenice da Slovenija gospodarski dobro stoji i po mnogočemu može služiti kao primjer, ali istodobno pokazuje recidive ponašanja koje nikako nije po europskim standardima. Solana, čiji je posjet Sloveniji dogovoren i prije no što se incident na granici dogodio, sigurno će imati mnogo elemenata da u svom diplomatski poznatom stilu upozori Slovence da se suzdrže od ponašanja koje sve više poprima nacionalističke intonacije.

Posebno čudi što se u sve dao uvući trezveni političar, slovenski predsjednik Janez Drnovšek. Upravo je on bio izravan sudionik i svjedok procesa raspadanja bivše države i zna za koji se model Europa opredijelila. Ako s tim modelom nije zadovoljan, zašto ne podržava međunarodnu arbitražu. Ako mi sami ne možemo, a očito ne možemo, neka nam pomognu svjetski stručnjaci.

Zbog čega se Slovenci tako boje arbitraže, teško je reći. Sasvim je jasno, ako ni zbog čega drugog onda zbog Schengena granicu treba definirati. Nakon ovako prizemnih pritisaka, kao što je ovaj posljednji slovenski, do toga se pregovorima očito neće doći i treba što prije stvar prepustiti međunarodnoj arbitraži. Hrvatska se toga ne boji, jer je sasvim jasno što je hrvatski teritorij.

Ako oni susjedi, koji za sebe misle da su europski profinjeni i svjesni da zajednička Europa treba što više zaboravljati granice, uzimaju kao recept za rješavanje svojih problema incidente koji povisuju krvni tlak građana obje zemlje, onda je sigurno da oni nisu zreli za Europu.

Tvrditi da je riječ o slovenskom teritoriju i opravdavati postupke šačice slovenskih desničarskih ekshibicionista kratkovidan je potez koji može dugoročno znatno pogoršati odnose dviju država. Pa neće valjda Joško Juras iscrtavati međunarodne granice, a ako mu nije po volji živjeti u Hrvatskoj postoji obostrano dobro rješenje - da ode tamo gdje želi živjeti. Ali, ako se odluči za Hrvatsku, za što ima potpuno pravo, onda mora poštovati propise države u kojoj živi. Tako je u cijelom svijetu, pa tako mora biti i na slovensko-hrvatskoj granici.

Ovakve cirkuse, uveseljavanja i nabrijavanja slovenskih birača treba jednom zauvijek zaboraviti. Komu trebaju slike natezanja na granici, u Europi bez granica? Komu treba kanonada teških riječi koje dugoročno kvare odnose i stvaraju zlu krv? Pa zar zaista Slovenci ne mogu imati izbore bez izazivanja incidenata s Hrvatskom?

Prijetiti da neće pomoći Hrvatskoj na njezinu putu u Europu samo je još jedan korak dalje u besmislenom obračunu riječima. Hrvatska svoj posao ionako mora odraditi sama, a iskustva Slovenije dobro bi joj došla. Potpuno je jasno da će hrvatski i slovenski stručnjaci surađivati, bez obzira na ratne pokliče iz Ljubljane. Pa nisu valjda Slovenci mislili da će hrvatska reakcija biti poziv na bojkot slovenskih proizvoda, pa bi onda Slovenci počeli zaustavljati hrvatske vozače, dok bi se turisti iz Slovenije s Jadrana vraćali s gorkim okusom uvreda. Čemu to?

Slovenska politička scena je pokazala da je još u balkanskim pelenama. Europa ionako ima krupnih problema i u trenutku dok ugledni The Economist, ali i Romano Prodi, strahuju i od raspada Unije i podjele na dva suprostavljena bloka, sigurno Solani ne treba uloga vatrogasca. Umjesto da Sloveniju i Hrvatsku apostrofira kao primjere u regiji, Solana će morati gasiti vatru.

Problemi pred kojima je Unija, posebno donošenje ustava, toliko su krupni da sitna prepucavanja jedne zemlje koja je izborila svoje mjesto u njoj i druge koja je na tom putu, zaista nisu potrebni. Hrvatska je diplomacija na vrijeme reagirala i dat će svoje viđenje problema, ali s falsificiranjem činjenica - što sada rade Slovenci - ne može se daleko otići. Europljani će se moći samo primiti za čelo i zaključiti da i oni najbolji na jugoistoku Europe još moraju mnogo učiti.

Za nas utjeha. Reakcije hrvatske strane su umjerene. Nismo odgovorili Slovencima u njihovu netrpeljivom stilu, nego onako kako to Europljani rade - argumentima.