Vjesnik: 09. 10. 2004.

Dva govora za »dvije« hrvatske pozicije u međunarodnoj diplomaciji

Privođenjem kraju tužiteljskog mandata, prosijavanje predmeta i mogućih osnova dokazive suradnje Zagreba i Tribunala, važnost Ante Gotovine i činjenice da ga i Carla del Ponte i hrvatska tijela moraju voditi kao »neriješen slučaj« pokazuju da u toj nerješivosti tužiteljici preostaje lakoća da za svoj prazni spis okrivi Hrvatsku

ZAGREB – Glavna haaška tužiteljica Carla del Ponte napisala je dva govora za svoj nastup 11. listopada pred Vijećem ministara i za govor u UN-ovu Vijeću sigurnosti u studenome. Vjesnikovi haaški izvori kažu da nije riječ o dvama govorima za dvije prigode nego o dvije verzije istoga istupa.

Jedan »tvrdi« i jedan nešto »mekši«. Koji će odabrati tužiteljica Del Ponte još se ne zna i neće se znati dok ga ne pročita na dvije ključne govornice čiji bi odjeci bitno utjecali na odluku u prosincu o početku hrvatskih pregovora za članstvo u Europskoj uniji.

Prema Vjesnikovim informacijama, Carla del Ponte polazi od osnovne ocjene da Hrvatska radi i surađuje s Haagom samo kad se zbog njenih diplomatskih ili drugih ambicija u međunarodnoj zajednici pojača pritisak tribunala na njena službena tijela. Druga stavka je sumnja da je odbjegli optuženik Ante Gotovina na dohvat državnim tijelima progona. Treća je da hrvatska službena tijela nisu još raščistila s osobama koje su pomagači i logistika bjeguncu u organizacijskom, financijskom i političkom smislu.

Četvrta teza vraća u igru davnu ocjenu Carle del Ponte da su hrvatska državna tijela, nećkanjem u trenutku slanja optužnice protiv Gotovine u Zagreb omogućila da optuženik pobjegne. Peta je tvrdnja da hrvatski mediji svojim pisanjem, spekulacijama, pravim provalama u zaštićenu sferu službenih informacija, pokazuju kao »displej« na kojem se očitava sve ono što tvrdi tužiteljstvo (»hrvatske vlasti znaju gdje je Gotovina«), a poriču Banski dvori (»Gotovina nije u dosegu hrvatskih tijela«).

Carla del Ponte, navodno, drugi govor počinje konstatacijom da je u odnosima Hrvatske i Haaga sve u redu, ali da se obje strane ne slažu u procjenama dohvatljivosti Gotovine, s obzirom na obveze preuzete optužnicom i za jednu i za drugu. U toj varijanti tužiteljica dijeli govor na dva dijela. Prvim zamjera Hrvatima kao i u prvom govoru, ali ne izvlači političke zaključke tipa »vi njega krijete«. Drugim pak spominje obveze samo hrvatske strane, ali preskače one međunarodnih tijela gonjenja.

Bude li govor takav, Hrvatska bi »prošla« s ocjenom da je suradnja dobra, ali da bi u pristupu Gotovini trebala promijeniti taktiku i pokazati međunarodnoj zajednici da, doslovno, svakoga dana njena policija, tužiteljstvo, obavještajci rade sto na sat ne bi li zatvorili logističke kanale prema bjeguncu i time ga, posredno prinudili na predaju.

Britanski je ambasador u Hrvatskoj, John Ramsden, za svojega nastupa na »stojedinici« u četvrtak upravo to rekao, uz diplomatski oprez: »Gotovina je prekršio zakon, njegovi pomagači, također, krše zakone, dakle, dužnost je države da sve koji ne poštuju zakone uzme pod svoje«.

Za nešto više od tri godine službeni je Zagreb u odnosu prema govorima Carle del Ponte isprobao dvije verzije odnosa prema glavnoj haaškoj tužiteljici.

Prva je službena razina razgovora vođenih uglavnom u Zagrebu na kojoj je hrvatska strana ustrajala na tome da tužiteljica kaže sve što zna o Gotovininu kretanju i da preuzme dio odgovornosti za pogrešne podatke koji su kasnijom provjerom pokazali da informatori Carle del Ponte mogu reći štogod ih je volja, a da sve što kažu djeluje kao hrvatska »odgovornost«.

Već je znana »svađa« dr. Gorana Granića i tužiteljice za jednog od takvih susreta kad joj je otvoreno rekao: »Ili kažite sve što znate ili više nemojte spominjati da mi ne želimo uhvatiti Gotovinu«.

Drugu verziju prakticira Vesna Škare-Ožbolt i Sanaderova vlada u bliskim i vrlo čestim kontaktima nakon kojih se kaže da su razgovori vođeni u radnoj atmosferi, da je sve bilo u redu. Da je ta metoda dobra, Vlada je dokazivala puštanjem na slobodu »šestorice iz BiH«, činjenicom da je tužiteljica u slučaju Markač – Čermak pridružila svoj stav stavu obrane da bi valjalo dopustiti žalbu na rješenje o zabrani puštanja na slobodu dvojice optuženika do početka suđenja.

Zatim, važno je i to da će slučaj Ademi – Norac sasvim sigurno biti procesuiran pred nacionalnim sudom, da su s optužnicom Čermak – Markač haaški tužitelji zaključili niz optužnica protiv Hrvata iz Hrvatske.

Bilo je važno, kao dokaz da se s Haagom dobro surađuje, i to što je ocjena, nakon početnih nesporazuma, svih tijela tribunala da je hrvatsko pravosuđe jedino od bivših jugoslavenskih republika sposobno suditi za ratne zločine.

Ali privođenjem kraju tužiteljskog mandata, prosijavanje predmeta i mogućih osnova dokazive suradnje Zagreba i Tribunala, važnost Ante Gotovine i činjenice da ga i Carla del Ponte i hrvatska tijela moraju voditi kao »neriješen slučaj« pokazala je da u toj nerješivosti tužiteljici preostaje lakoća da za svoj prazni spis okrivi Hrvatsku. Hrvatska nema za to nikakav izlaz osim da strepi koju će verziju Carla del Ponte pročitati europskim ministrima i članovima Vijeća sigurnosti.

Vlado Rajić