Slobodna Dalmacija: 11. 10. 2004.

ZAKON O ZAŠTITI PACIJENATA NOVI JE PROMAŠAJ HEBRANGOVA MINISTARSTVA

SREZANA PRAVA BOLESNIKA

Bar tri problema proizlaze iz onoga što nudi aktualno ministarstvo, a prije svega ispuštena su čitava poglavlja iz prava bolesnika

ZAGREB - Posve je očito da je političko mahanje reformom zdravstva, brojne zdravstvene afere i posljedični pritisak javnosti i raznih udruga, dovelo do toga da se zdravstvena administracija po svaku cijenu želi pohvaliti Zakonom o zaštiti prava pacijenata.

Protekla je u rukama imala kvalitetnu kompilaciju međunarodnih konvencija i zakona koju se nije žurila donijeti, opravdavajući se kontroverzama članka 17. koji se tumačio kao pasivna eutanazija. Čitajući i komentirajući tu verziju zakona, koja je pacijentima jamčila sva prava koje im domaći zdravstveni sustav svakodnevno otima, pisali smo o tome da baš i nije mudro donijeti ga prije nego se sustav reformira, za orden: uz kvalitetnu edukaciju, postavljanje zastupnika koji će brinuti o provedbi, te oštre kaznene odredbe, bolnice bi od odštetnih zahtjeva i sudskih procesa teoretski mogle staviti ključ u bravu.

Ili, što je još vjerojatnije, domaći bi sudovi mogli poduplati milijunski broj neriješenih predmeta. Konkretno: kakvog smisla ima zakonski definirati listu čekanja na dijagnostiku ili zahvat, a održavati anarhiju u bolničkoj praksi? Je li ideja da pacijent kroz represivni aparat disciplinira liječnike ili to prvo treba učiniti ministarstvo i uprave bolnica, a pacijent će tužiti iznimke?

Ministar Andrija Hebrang preuzima dvojbe oko ovog zakona od koalicijske vlasti, ne zamarajući se reformskim pitanjima: umjesto toga, nacrt zakona toliko je osakaćen da u 21. stoljeću pacijentima nudi tek nešto više od onoga što im je nudila Hipokratova zakletva.

Bar tri problema prozlaze iz ovoga što nudi aktualno ministarstvo: prvo, ispuštena su čitava poglavlja iz prava bolesnika, primjerice o palijativnoj skrbi; drugo, postojeća su toliko nedorečena da bi pacijentima, pravnicima i liječnicima samo stvorila muku kako ih rastumačiti; i treće, mehanizmi zaštite i provedbe prava su povjereni institutima koje bira "vlasnik" zdravstvene usluge.

Istina je da ovako sročen zakon može biti "lako nosiv" zdravstvenoj administraciji koja ga predlaže jer — kako smo objasnili — neće tražiti hitne prilagodbe u čitavom sustavu. Međutim, njegova će provedba ipak potrošiti nešto proračunskog i županijskog novca, oni na koje se odnosi od njega neće profitirati, a neka će ozbiljnija Vlada u budućnosti morati unositi preinake i dorade. Takav zakon ne bi trebalo donijeti.

N. ŠKARIČIĆ