Međunarodna klima spram Hrvatske mijenja se sukladno kalendaru. Ljetos nas je ogrijao pozitivan avis, a s prvim jesenskim kišama stiže zahlađenje u obliku luksemburškog ultimatuma. Europski ministri vanjskih poslova dali su Hrvatskoj rok kraći od mjesec dana da privede Tribunalu svojeg odbjeglog "prvokategornika" Antu Gotovinu. Bez njegova pojavljivanja u Haagu nema početka pregovora s EU-om o punopravnom članstvu (najavljenih za ožujak 2005.). Prijeti nam odgoda integrativnih procesa, koja je blagonaviještena već i pretpristupnom strategijom s neočekivanom suspenzivnom klauzulom u slučaju nepoštovanja preuzetih obveza. Stvari su sada posve jasne: Aut Gotovina, aut nihil!

Šefovi diplomacije zemalja EU-a saslušali su u Luksemburgu izvješće Carle del Ponte koja je suradnju Hrvatske s Tribunalom kvalificirala kao razočaravajuću jer jumbo-general nije uhićen. A ona je nakon proljetnih razgovora s državnim vrhom bila uvjerena da će "posao" biti uspješno obavljen prije ljeta. Kad se to nije dogodilo, premda ozlojeđena tužiteljica čak raspolaže informacijama o tome da ee optuženik u kolovozu rehabilitirao na jadranskim plažama, pala je i posljednja klapa hrvatsko-haaškog igrokaza s Gotovinom u glavnoj ulozi. Mačka je odlučila miša napokon uhvatiti u svoju političku trapulu. Carla del Ponte se nada da će u posljednjem time-outu, do njezina obraćanja Vijeću sigurnosti UN-a u studenome, Hrvatska promijeniti svoju taktiku i makar locirati generalovo stanište, ako se već on sam ne odluči na čin "domoljubne predaje".

Zaista je teško shvatiti Antu Gotovinu koji se već tri godine potuca "bespućima hrvatske (svjetske) zbiljnosti", a u Haagu ga čeka kraljevski tretman — tuš s toplom vodom, televizor i, začudo, puno vremena za sebe!? Nevjerojatno je da odbjegloga generala nije privukao takav "turistički paket-aranžman" koji mu jamči dane i dane kontemplacije. Stvar je afiniteta, jer moguće prekaljenom legionaru više paše hladan tuš koji jača otpornost i razvija instinkte samopreživljavanja u "izbjeglištvu". Što britanski ministar za Europu Dennis MacShane očito ne razumije vabeći ga na scheveningensko tuširanje. No, ne bilo kakvo, nego nacionalno osviješteno, sudbinsko pranje na putu u Europu. Jer, MacShane kaže: "Gotovina u Haagu znači definitivno - Hrvatska na putu u Europu." Bez odgode pregovora, s neupitnim jamstvom za pozitivno glasovanje o nastavku puta u punopravno članstvo. E, pa sad, generale, vi vidite što vam je činiti ...

Bogme će to morati i premijer Sanader čija retorika (što je nedavno zadivila Solanu) uvjerljivost može dobiti samo pragmatikom. Ako je ma u čemu britanski dužnosnik u pravu, jest kad tvrdi da više od jedne osobe u Hrvatskoj znade gdje se krije Gotovina, ili kad kaže da dijelovi hrvatskog sigurnosnog aparata, na državnoj i lokalnoj razini, ne rade na njegovu uhićenju i izručenju Haagu. Ma što dijelovi!? Hrvatski je establishment, kako u Račanovo, tako i u Sanaderovo vrijeme, gajio jalove iluzije o tome da će Vladinom "kooperativnošću" glede potraživane dokumentacije i drugih generalskih imena koja nisu dostigla mitsku aureolu paradigmatskog pakoštanskog junaka Domovinskog rata kompenzirati neuhvatljivost najtraženijeg. Ali, malima se nije igrati s velikima. To je neravnopravna bitka s predvidivim epilogom. Teza, kojoj je odnedavno pribjegao i sam Sanader, da Hrvatska ne može i ne smije biti ničiji, pa ni talac Ante Gotovine, potrošena je. Otegotna je okolnost za Hrvatsku što se u međuvremenu trošilo i vrijeme. Jer, nije riječ samo o tome da "željezna dama" Tribunala u suglasju s europskim ministrima trenira stogoću i demonstrira moć na ekonomski i politički inferiornoj Hrvatskoj prema kojoj se ide sve snažnijim diktatom i pritiscima. Radi se i o promjeni klime unutar EU-a nakon nedavnog proširenja, a na što su svojedobno dobronamjerno Hrvatsku upozoravali mnogi skloni joj europski diplomati, napominjući da će vjerojatno nakon prijma nove desetorice doći do zasićenja. Rastu otpori novom širenju Unije, a proces je dvosmjeran, pa tako i Hrvatska trenutačno ima više euroskeptika nego eurofila, što će reći da joj referendum u ovom trenutku ne bi dobro došao. A onda nekako koincidirajuće cure i dosad nepoznati transkripti iz kojih Tuđman instruira vojni vrh kako "treba nanijeti takve udarce da Srbi praktički nestanu", a zastupnik SDSS-a Milorad Pupovac izjavljuje da država više otkupljuje privatnu imovinu negoli je vraća, čime nastavlja etničko čišćenje drugim sredstvima. Kao da se opet vozimo u rikverc. Škare-Ožbolt tvrdi da je "luksemburški ultimatum" očekivan i da će pritisci biti sve veći jer je Gotovina jedino otvoreno pitanje između Haaga i Hrvatske. Ako postoji tako jasna svijest o tome, nije li ova zemlja zapravo talac svoje Vlade?